Boljim znalcima jugoslavenskih kinematografija pedesetih godina prošlog stoljeća ovaj će ciklus potvrditi kako je u tim okvirima Stojanović bio jedan od najoriginalnijih autora
U kinu Tuškanac su 2012. organizirani Dani crnogorskog filma na kojima su prikazana tri zanimljiva filma realizirana prethodne godine. U brojčano skromnoj produkciji susjedne nam države bila je to rekordna godina koju je bilo teško ponoviti. Zato je na sljedećim Danima crnogorskog filma prikazan tek jedan novi film i dva starija naslova među kojima je posebice zanimljiv bio Lažni car (1955.), prvi cjelovečernji igrani film crnogorske proizvodnje, a i prvijenac jednog od najznačajnijih crnogorskih redatelja Velimira Velje Stojanovića (1921. – 1959.) koji je u svega osam godina profesionalnog bavljenja filmom i to uglavnom u nevelikoj matičnoj kinematografiji uspio ostvariti petnaestak zapaženih dokumentaraca i četiri cjelovečernja igrana filma.
Ovaj put crnogorski ciklus posvećen je upravo njegovim igranim filmovima koje je kao i ranije prikazanog Lažnog cara napravio sa stalnim suradnikom, najznačajnijim crnogorskim scenaristom Ratkom Đurovićem (1914. -1998.). Boljim znalcima jugoslavenskih kinematografija pedesetih godina prošlog stoljeća taj će ciklus potvrditi kako je u tim okvirima Stojanović bio jedan od najoriginalnijih autora. Nakon Lažnog cara, koji je bio prvi povijesni film u nekadašnjoj državi, Zle pare (1956.) prvi put unose u prikaz zbivanja iz Drugog svjetskog rata humorističke elemente kroz priču o sudbini sanduka s novcem koje je pratnja izbjegloga jugoslavenskog kralja ostavila u pećini nedaleko Nikšića da bi njihov slučajan pronalazak izazvao niz nevjerojatnih, nerijetko komičnih ili grotesknih zgoda.
Groteskni elementi još su naglašeniji u filmu Četiri kilometra na sat (1958.) o malom vlaku koji se vrti u krug i u kojem pitoreskni likovi stvaraju neobičnu, ali i dojmljivu sliku međuratnoga društva i to izrazito osobnim redateljskim stilom koji djelomice dokida granice između subjektivnog doživljaja i tzv. objektivne stvarnosti, te tako najavljuje promjene koje će uskoro donijeti modernizam.
U filmu Kampo Mamula (1959.) koji se zbiva za vrijeme Drugog svjetskog rata u talijanskom logoru na otoku Mamula ispred Herceg Novog modernistički izričaj vidljiv je i u žanrovskom miješanju akcijskog filma i psihološke drame, a naročito u naglašenoj redateljskoj ekspresivnosti koja nastoji cjelinu nadograditi u sugestivni doživljaj zlokobnosti rata koju osjećaju ne samo zatvorenici nego i njihovi čuvari.
Po takvim nastojanjima pronalaženja novina u filmskom izrazu i tematskim iskoracima iz dominantnih strujanja u jugoslavenskim kinematografijama pedesetih godina prošlog stoljeća Velimir Velja Stojanović je nedvojbeno zauzeo mjesto u vrhu crnogorske kinematografije. Uz to njegovi filmovi i danas mogu zainteresirati gledatelja, a žaliti je što su mu i život i karijera trajali tako kratko, jer se u ostvarenom mu opusu nazire talent i umijeće kojima je mogao zauzeti iznimno značajno mjesto u filmu na ovim prostorima.
(Tomislav Kurelec)
