Ljubiteljima filma Vida Jerman ponajviše ostaje u sjećanju po efektnoj sporednoj ulozi gospođe Marijane koja zarađuje za život peglanjem, ali i svojim tijelom u remek-djelu Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli



Tek nešto više od godinu dana nakon premijere Neka ostane među nama Rajka Grlića, posljednjeg filma u kojem je nastupila, preminula je Vida Jerman. Malobrojni su znali da se bori sa zloćudnom bolešću, jer o tome gotovo da nije govorila, a i kada je nešto kazala bio je to izraz vjere da će njena energija i ljubav prema životu, a i glumi iznijeti pobjedu, te da će se tom pozivu vratiti ulogama za koje se već pripremala s predanošću kao da iza sebe već nije imala znatno više od stotinu uloga u kazalištu, na filmu i televiziji. Današnja televizijska publika pamti je ponajviše po brojnim sapunicama od Ville Maria preko npr. Ponosa Ratkajevih do Sve će biti dobro ili Dolina sunca, ali i po efektnim epizodama u nizu serija – humorističkih (od Našeg malog mista do Odmori se, zaslužio si ili Stipe u gostima), kriminalističkih (Inspektor Vinko, Mamutica) i dječjih (Jelenko, Smogovci).

Ljubiteljima filma ponajviše ostaje u sjećanju po efektnoj sporednoj ulozi gospođe Marijane koja zarađuje za život peglanjem, ali i svojim tijelom u remek-djelu Kreše Golika Tko pjeva zlo ne misli (1970.). Iako se Vida Jerman u toj ulozi iskazala ne samo privlačnim izgledom nego i naglašenim glumačkim umijećem, ponude koje je nakon toga dobivala bile su prvenstveno vezane za njezinu fizičku atraktivnost, a ne i za nedvojbenu glumačku zrelost o čemu je kasnije govorila s dosta tuge. Ipak zapamćena je i po senzaciji kada se obnažila na filmskom platnu u hipijevskoj Maskaradi (1971.) Slovenca Boštjana Hladnika što se u tadašnjoj Jugoslaviji iznimno rijetko događalo. A mnogo kompleksnije uloge nije dobivala ni u suradnji s istaknutim hrvatskim redateljima poput Lordana Zafranovića (Okupacija u 26 slika, 1978., Večernja zvona, 1986.), Branka Schmidta (Sokol ga nije volio, 1988., Vukovar se vraća kući, 1994.), Dejana Šoraka (Oficir s ružom, 1987.) ili Zorana Tadića (Treća žena, 1997.). Dobro poznavanje stranih jezika (engleskog, talijanskog, španjolskog i njemačkog) pomoglo joj je u dobivanju mnogih epizoda u stranim filmovima od kojih je najznačajniji bio Sofijin izbor (1982.) u režiji Alana J. Pakule s Meryl Streep u naslovnoj ulozi. Tu je Vida Jerman kao SS stražarka barem djelimice mogla iskazati svoje potencijale. Međutim, iako je nastupala i u filmovima s Yulom Brynnerom, Jamesom Coburnom, Omarom Sharifom i Pierceom Brosnanom, bile su to male role kojima je tek svojom snagom i osobnošću uspjela udahnuti životnost. Zato je ipak s pravom kasnije bila ogorčena na filmaše koji su joj uglavnom davali uloge žene objekta.

Međutim uporna, profesionalno ozbiljna i ambiciozna Vida Jerman je svoju sposobnost dokazivala ponajviše u kazalištu. Već na Akademiji dramske umjetnosti (koju je polazila paralelno sa studijem jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu) i tijekom svog prvog profesionalnog angažmana u Kazalištu Augusta Cesarca (danas HNK u Varaždinu) vrsno je tumačila složene uloge u Zanatu gđe Warren Georgea Bernarda Shawa, Malim lisicama Lilian Helman, Shakespeareovim Richardu III i Othellu i nizu drugih značajnih predstava. Malom kazalištu Trešnjevka (danas Kazalište Trešnja) pristupa 1981. i ostaje mu vjerna, pa je se i danas sjećaju mnogi koji su odrasli uz predstave za djecu i mladež tog teatra. Svoju ljubav prema glumi i poliglotski talent sretno je spojila s još jednim jezikom – esperantom na kojem je počela igrati još 1973., a nakon niza uspjeha diljem svijeta (među kojima najviše fascinira nastup pred dvije tisuće gledatelja u Pekingu sa Ženom koja je šaptala uraganu) osniva 1997. i Kazališnu družinu Ponto s kojom realizira brojne predstave na esperantu.

Iako je svu tu bujnu i značajnu aktivnost teško predstaviti filmom na kojem je imala premalo pravih prilika, Oficir s ružom je prigoda da se prisjetimo jedne izuzetne glumice. (Tomislav Kurelec)