Koliko je atmosfera u Hrvatskoj 1971. i razdoblja neposredno prije hrvatskog proljeća, kada se u zraku osjećala veća sloboda riječi i veća želja za (nacionalnim) buntom i preispitivanjem načela socijalističkog sustava, djelovala na hrvatski igrani film? Znamo, njegova društveno-kritička oštrica bila je tuplja od oštrice srpskog crnog vala. Ali, ako promotrimo razdoblje hrvatske kinematografije negdje između 1968. i 1972., pronaći ćemo solidan broj filmova koji nisu išli uz dlaku režimu, pa neki čak i vrlo hrabro dizali svoj kritički glas.
U prvim redovima je svakako bio redatelj Krsto Papić koji je modernističko kontempliranje o univerzalnim pitanjima otuđenja i izgubljenosti mlade generacije (epizoda Čekati iz omnibusa Ključ te film Iluzija) zamijenio naturalističkim tretmanom i direktnim ubodima u komunistički režim. U filmu Lisice (1969.) prikazao je strah, a ne oduševljenje socijalističkim idealima, kao glavni motiv koji pokreće radni narod, a u jednom od rijetko hrabrijih filmova napravljenih u razdoblju hrvatske šutnje netom nakon 1971. Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj (1973.) film je koji je progovorio o političkoj korupciji i lokalnu vlast prikazao kao hrpu grotesknih likova. Za Papićevim filmovima ne zaostaje film Ante Babaje Mirisi, zlato i tamjan (1971.), koji također direktno progovara o apsurdnostima i nepravdama procesa nacionalizacije te duboke razočaranosti likova u komunistički sustav. Blaža varijanta Papićevih i Babajinih političkih uboda jest Lov na jelene Fadila Hadžića. Hadžić, svojstveno sebi, ne ubada duboko, ali ipak dovoljno da bi i njegov film mogli svrstati u filmove koji kroz prikaz grijeha lokalnih vlastodržaca kritički progovara i o sustavu općenito. Hadžićev scenarij Lova na jelene dobio je zeleno svijetlo 1971., ali je snimljen nakon sloma hrvatskog proljeća. Rezultat je rečenica lika inspektora o „revolucionarnom moralu“, izrečena na kraju filma, koju smatraju dodanom kao ustupak vlasti, ali iz današnje perspektive ona izgleda više kao ironična opaska, još jedan čavao u lijesu revolucionarnog morala.
U tom razdoblju snimljen je i niz filmova koji se, doduše, nisu bavili političkim pitanjima, ali su ugođajem pridonijeli crnom pogledu hrvatskog filma na društvenu stvarnost. Iluzija Krste Papića (1967.), Gravitacija ili fantastična mladost Borisa Horvata (1968.) Branka Ivande, Slučajni život (1969.) Ante Peterlića i Živa istina (1972.) Tomislava Radića opisivali su deziluzionirane mlade ljude koji kradu Bogu dane i rezignirano gledaju na život umjesto da oduševljeno i predano grade socijalističko društvo. Među njima se ističe Živa istina koja dosljednim cinéma vérité postupkom snažno razgolićuje još ono malo iluzija što je preostalo.
Dok spomenuti filmovi revidiraju prvenstveno sadašnjost i (svijetlu) budućnost, Antun Vrdoljak odlučio je dodirnuti u svetu kravu režima – partizansku borbu. S obzirom da je riječ o tako osjetljivu pitanju, Vrdoljak je to napravio s maksimalnim oprezom. Uzeo je autentična svjedočanstva provjerenoga kadra Ivana Šibla Ratni dnevnik i u dva filma Kad čuješ zvona (1969.) i U gori raste zelen bor (1971.) stvorio ono čega do tad nije bilo u hrvatskom ratnom filmu – naturalistički prikaz partizanske borbe u kojem nema mjesta za revolucionarne moralke već samo za svakodnevicu partizanske borbe, u kojem nema ni jednog idealiziranog partizana i u kojem se uz ideju jugoslavenskoga bratstva i jedinstva stalno ističe nacionalnost likova kao nešto što likove određuje i usmjeruje njihove postupke i međusobne odnose.
Naravno, o samim događajima 1971. hrvatski film u doba komunizma nije smio govoriti. To je u igranome filmu najopsežnije učinio Davor Žmegač u Zlatnim godinama (1993.). Kao i mnogi drugi redatelji tog razdoblja (Krsto Papić, Zrinko Ogresta), Žmegač nije napravio kroniku političkih događanja, već kroz osobnu priču pokušao progovoriti o okrutnostima i nepravdama komunističkog sustava. Time ubiješ dvije muhe: privučeš gledatelje emocionalnom intimnom pričom te izbjegneš rizik i težinu direktna progovaranja o društveno-političkim događajima.
Iako dokumentarci teže direktnom progovaranju (takav je npr. Poezija i revolucija koji se sastoji od snimaka samih događaja hrvatskog proljeća iz ruku snimatelja Filmskog autorskog studija) i oni mogu pobjeći u intimno. Petar Krelja napravio je sasvim osoban pogled na hrvatsko proljeće u novom dokumentarcu Domoljubni vremeplov.
Juraj Kukoč