Filmske pedesete - bilo je to ‘zlatno razdoblje’ stabilizacije stilskog razvoja - ubrzana sazrijevanja klasičnog stila te sustavne razrade različitih filmskih rodova: igranog, dokumentarnog, obrazovnog, animiranog, reklamnog; odnosno profesionalnog i amaterskog; ali i različitih žanrova i podvrsta unutar njih
Pedesete godine 20. stoljeća bile su višestruko ključne godine u Hrvatskoj. Bile su takvima u mnogo čemu, ali posebno za povijesni status filma na hrvatskim (i bivšim jugoslavenskim) prostorima.
Naime, to je bilo razdoblje definitivne razrade i standardizacije kinematografskog sustava u Hrvatskoj u sklopu nove državne tvorevine - socijalističke Jugoslavije. To je, ujedno, bilo razdoblje ubrzana konstituiranja masovne urbane kulture u Hrvatskoj (i ondašnjoj Jugoslaviji), a film je bio jedan od četiri ključna imaginativno-konstitutivna čimbenika (uz novinstvo, radio i arhitekturu). S time u vezi, to je bilo i ‘zlatno razdoblje’ stabilizacije stilskog razvoja - ubrzana sazrijevanja klasičnog stila te sustavne razrade različitih filmskih rodova (igranog, dokumentarnog, obrazovnog, animiranog, reklamnog; odnosno profesionalnog i amaterskog; ali i različitih žanrova i podvrsta unutar njih). Ali i javljanja, u drugoj polovici pedesetih - u zagrebačkom animiranom filmu, u umjetnički ambicioznom filmu u sklopu kino-klubova, u poetskom dokumentarcu te kratkom igranom - modernističkog stila, tj. takva pobočnog zametka ključnog ‘stilskog prijeloma’, koji će u narednom desetljeću, u šezdesetim godinama, gotovo ‘poništiti’ dostignuća i poneke predstavnike klasičnog stila i preuzeti stilsku dominaciju važeću sve do danas.
Sustavna razrada kinematografije u socijalističkom uređenju bila je potaknuta istim motivima kao i ona neposredno prije u NDH: političko-ideološkim motivima. Ali i prosvjetnim, i zabavno-imaginativnim. Film se smatrao najsnažnijim propagandnim sredstvom ali i 'umjetnošću', tj. morao ideološki indoktrinirati (pa je i takvih filmova ili elemenata u filmu bilo mnogo, osobito u kratkome dokumentarnome filmu), ali i biti 'umjetnošću', tj. zaokupiti pažnju gledatelja, nahraniti njegovu imaginaciju, te zadovoljiti tradicionalne norme 'visoke umjetnosti' - najviše norme složenog prikazivačkog stila, kasnije nazvana klasičnim stilom, koji je bio dominantan u ondašnjoj svjetskoj produkciji.
Tradicije vještine, tj. donekle akumuliranog filmsko-predočavalačkog, stilskog, znanja bile su tanke u dotadanjoj kinematografiji, a prenosili su ih tek malobrojni pojedinci (poput Miletića, Marjanovića, Pregernika, Katića...). Većina novodošlica (a od njih je bila pretežito sastavljena nova kinematografija) morala je sama, vlastitim domišljanjem rekonstruirati postupke kakvi su bili obični u svjetskoj kinematografiji.
U još suvereno kontroliranom socijalizmu, mnogi su filmovi pokušavali uhvatiti i održati ideološki poželjne rutine (biti 'socrealistički' prihvatljivi). Drugi su se stvaralački i inovativno razigrali, u ipak donekle ideološki 'olabavljenoj', 'liberalnoj', atmosferi pedesetih (dobu 'privrednih reformi' i lansiranja ideje 'samoupravljanja'), te su često - nošeni poletom mladosti i svoje i nove kinematografije - lucidnom brzinom i inventivnošću uspostavljali filmove visoka dometa - visoka 'klasičnostilskog' dometa u cjelovečernjem igranom filmu (Bauer, Belan, Hadžić...), u klasičnom dokumentarnom filmu (Katić, Sremec, Belan, Golik, Babaja...) ali i s poetskim protomodernističkim pokušajima Babaje u kratkom igranom, u animiranome filmu gdje su bili jaki i klasičari (braća Neugebauer, Dovniković, Petanjek...) ali su se u drugoj polovici pedesetih posve nametnuli modernisti (Vukotić, Kostelac, Mimica...), u amaterskom filmu s protomodernističkim poetskim uzletima (Pansini, Kobija...).
Sve u svemu, bilo je to 'zlatno razdoblje' hrvatske (i ondašnje jugoslavenske) kinematografije, bogato najboljim, ali i svim i svačim (tj. sveprisutnim i brojnim diletantima, zlorabiteljima poželjnih indoktrinacijskih formula, odnosno prigodnih ograničavajućih rutinera). (Hrvoje Turković)