Vittorio De Sica je vrhunski meštar u stvaranju emocija i namamljivanja
gledatelja na stranu njegovih protagonista. Jer, on ih ne idealizira: njegova
buržoazija laje, ali se njegovi siromasi svađaju i izguraju jedni druge ispod
sunčane zrake dok ih promatraju oni iz prvog razreda vlaka



Rijetki su oni koji su punih 56 godina uspješno radili na filmu. Vittorio De
Sica započeo je kao glumac 1918., a zadnji film kao redatelj - Putovanje (Il
viaggio) završio je 1974., dakle iste godine kada je preminuo u Parizu. Bio
je jedan od najpoznatijih glumaca ere “bijelih telefona” i zvijezda slavnog
Marija Camerinija u čijim je filmovima igrao zavodnike, ali, zapravo dobre
dečke - pune romantike. Tih tridesetih godina bio je partner slavnoj Assii
Noris i mnogi su ih proglasili idealnim parom talijanskog filma. Čak i nakon
dvadeset godina početkom pedesetih nakon slavnog neorealističkog razdoblja De
Sica je bio iznimno gledan glumac, najprije kao komični maresciallo u
popularnoj seriji Kruh, ljubav i... Luigija Comencinija. U tim filmovima
voljela ga je publika, a kritika ga je hvalila u odličnoj ulozi nevjernog
ljubavnika u Madame de... Maxa Ophulsa 1953. godine, a osobito u iznimnoj
ulozi kod slavnog Roberta Rossellinija 1959., ulozi koja je u velikoj mjeri
odskakala od svega što je do tada napravio. Riječ je ulozi prevaranta koji
postaje herojem u filmu Generale Della Rovere.

No, teško da će bilo koji tekst o De Sici, osim onog
enciklopedijsko-kronološkog početi njegovom glumačkom karijerom, bilo
kazališnom, bilo filmskom. Pravu, svjetsku slavu stekao je kao redatelj i to
kao sjajan redatelj sjajnih scenarija Cesarea Zavattinija. Vittorio De Sica
ušao je u povijest kao prvi redatelj u povijesti koji je, za Čistače
cipela - Sciuscia, bio nagrađen Oscarom za film s neengleskog govornog
područja. Oscara je dobio još tri puta za Kradljivce bicikla (Ladri di
biciclette) 1948., Jučer, danas, sutra (Ieri, oggi, domani) 1963. i Vrt
Finzi-Continijevih (Il giardino dei Finzi-Contini) 1971. Tako je uz Federica
Fellinija ovu nagradu dobio čak četiri puta. Možda ga je zaslužio za još
dva filma: za Čudo u Milanu (Miracolo a Milano) iz 1950. i Umberto D
iz 1952.

Njegovi junaci su djeca, starci, kljasti i bolesni i, što je najvažnije, nisu
nimalo maženi i paženi. Njegovi klinci zbog svađe roditelja završavaju iz
golemih vrata domova za nezbrinute (Djeca nas gledaju - I bambini ci guardano)
1943., pogibaju (Čistači cipela), njegovim kljastima i bolesnima ostaju
hodočašća u Loreto npr. (Vrata neba - La porta del cielo) 1944.,
sunčane zrake za grijanje i metle ispred duoma za let u nebo (Miracolo a
Milano), umirovljenicima, koji pomalo sliče njegovu vlastitu ocu, stid i
pokušaji samoubojstva (Umberto D), a siromašnim radnicima krađa
i također sramota i to pred vlastitim sinom, jer su i sami bili pokradeni (Kradljivci
bicikla).

Koliko god Cesare Zavattini bio ključan sa De Sicin uspjeh, sumnjam da bi
njegovi scenariji bili bolje realizirani u nekog drugog redatelja. Jer,
najprije, Zavattinijevi junaci u njegovim rukama su pravi junaci, glumci s
ulice, oni iz stvarnog, koji ne glume, već žive svoje probleme ispred De
Sicine kamere. Drugo, Vittorio De Sica je vrhunski meštar u stvaranju emocija i
namamljivanja gledatelja na stranu njegovih protagonista. Jer, on ih ne
idealizira: njegova buržoazija laje, ali se njegovi siromasi svađaju i
izguraju jedni druge ispod sunčane zrake dok ih promatraju oni iz prvog razreda
vlaka koji se slučajno zaustavio na pruzi uz slam. Njegovi klinci - čistači
cipela, jednako su prijatelji kao i neprijatelji, a Lamberto Maggiorani odvali
šamar svom sinu u totalnom očajanju, bez obzira što ga neizmjerno voli.

Bez obzira što su mnogi povjesničari De Sicu smatrali čovjekom neujednačena
stila, njegovi filmovi, osobito neorealistički bili su i nagrađivani, gledani,
ali i vrlo utjecajni, čak i u Japanu u radovima Tadashija Imaia. Napokon, Sight
and Sound u svojoj anketi 1952. proglasio je Kradljivce bicikla najboljim
filmom svih vremena. (Dario Marković)