Svi se sjećamo Al Pacina kao slijepca s pravim donžuanskim sposobnostima u Mirisu žene, uloge za koju je dobio Oscara, a za istu je Gassman sedamnaest godina ranije dobio Grand prix u Cannesu



Kako vrijeme prolazi, i nekadašnji najistaknutiji talijanski filmski glumci postaju široj filmskoj javnosti sve manje poznati - i to sve brže i brže. Pamti se Marcello Mastroianni čiji se uspjesi rasprostiru u dugom razdoblju negdje od 1955. do 1985, dok svi ostali kao da su nestali u potpunu zaboravu. I to u kinematografiji koja je nakon II. svjetskog rata dugo drmala svijetom filma. No, ako se ipak zapitamo tko još osim Fellinijeva protagonista zavrjeđuje veću pozornost, sjetit ćemo se nekolicine u širim razmjerima popularnih komičara (Totň, Alberto Sordi, Nino Manfredi i dr.), a onda možda i još jednoga koji nije bio samo komičar, ali u talijanskoj kinematografiji u njegovo je vrijeme trebalo pribjeći tom žanru.

Vittorio Gassman, sin Austrijanca, završio je glumačku akademiju i bio je jedan od prvaka talijanske pozornice (posebno poznat po nekonvencionalnu tumačenju Hamleta), potom i istaknuti kazališni redatelj, napokon i osnivač uspješne kazališne kuće Teatro Popolare Italiano. Film nije volio («...to je jedan kaos»), ali je svejedno nastupao u filmovima(od 1946.) - dotjeravši do više od sto uloga i postigavši golemu lokalnu popularnost. Bio je u početku ljubavnik, pa i onaj najslavniji (Casanova), ali se s likovima takvih zavodnika više nije moglo uspjeti pa je tako propao i njegov angažman u Hollywoodu, mjestu koje nije volio. Snažan i muževan, nastupao je zatim u pustolovnim filmovima ali tu Talijani nisu mogli konkurirati Amerikancima. Širokoga repertoara, nastupao je u likovima negativaca (Gorka riža) što vrlo rijetko koristi popularnosti. Majstor preobrazbi, nastupao je i u karakternim ulogama što također nije bio put uspjeha. A uvijek je bio izvrstan i hvaljen čak i ako filmovi nisu zasluživali hvale. I onda se šansa ukazala u komediji, i to nakon golema uspjeha filma Obično nepoznati lopovi (1958) Maria Monicellija, i Gassman se otada pretežito opredjeljuje za taj žanr, i to specifično talijanski podžanr - commedia all' italiana. Riječ je u tim blago subverzivnim filmovima o malim ljudima, dijelom i iz neorealizma proizašlim likovima, kojima je osnovno sredstvo preživljavanja domišljatost, a čije mane - npr. lijenost, prevrtljivost, sklonost prevarama, lažima, lažnim predstavljanjima, gotovanstvu - prije izazivaju smijeh nego osudu. Znaju oni i same sebe uvjeriti da su drugačiji, uživjeti se u svoju laž, biti žrtve pogrešnih prosudbi i sitnih strasti, pa ih tada i simpatiziramo, pa im je kazna zato najčešće u osramoćenju što u današnje vrijeme, izgleda, više ne kotira kao kazna, pa je možda i zato taj žanr počeo stagnirati. No, ukratko, robusni Gassman - koji nije mogao računati na grimase a la Totň, ni na poglede za koje se pitamo ne pripadaju li budali a la Sordi - među takvim likovima znao je biti najizopačeniji, ali bi trebalo naći lakšu riječ. I njima je, naime, znao pridati crtu ljudskosti jer inače to ne bi bile komedije. A znao je biti i najbizarniji, i s tim se primjerom može završiti prisjećanje na ovog velikog glumca. Dakle, svi se sjećamo Al Pacina kao slijepca s pravim donžuanskim sposobnostima u Mirisu žene, uloge za koju je dobio Oscara, a za istu je Gassman 17 godina ranije dobio Grand prix u Cannesu, u filmu Dina Risija. Uopće ne dvojimo da slijepac može biti don Juan, ali ako netko ne vjeruje, u to će ga prije uvjeriti Gassman. (Ante Peterlić)