U okviru relativno malog izbora iz prebogate indijske kinematografije od svega sedam filmova, nalaze se sve sama velika redateljska imena, od klasika Satyajit Raya do redatelja, producenta Yash Chopre koji je s pokojnim bratom B. R. Choprom postao producentsko/redateljska ikona Bollywooda




Nakon sto je Slumdog millionaire osvojio toliko Oscara, a troje Indijaca koji su surađivali na tom filmu ponijeli čak tri (A. R. Rahman- glazba, Gulzar - stihovi te Rasool Pookkutti - zvuk), u Indiji su započele kontroverze o samom filmu. Je li to dobar ili loš film, šteti li ugledu Indije i eksploatira li elemente socijalne situacije Indije danas ili promovira i pomaže filmsku industriju/turizam, šire gledajući. Slične kontroverze postoje već više od pola stoljeća, od vremena kada je prvi prepoznati i u svijetu prihvaćeni indijski redatelj Satyajit Ray predstavljao Indiju u Cannesu 1956. filmom Pather Panchali (Pjesma malene ceste).

Ray je tada osvojio nagradu Best Human Document u Cannesu no kasnije su ostali filmovi iz Apu trilogije bili i u Veneciji (Zlatni lav) i ponovo u Cannesu te na mnogim drugim festivalima i osvojili desetak vrijednih nagrada. U isto vrijeme, kod kuće, popularna glumica, članica indijskog parlamenta, inzistirala je na raspravi štete li takvi filmovi Indiji predlažući zabranu sudjelovanja na svjetskim festivalima filmovima koji predstavljaju Indiju kao siromašnu, polupismenu, zaostalu zemlju. Dok su se jedni borili za otvorenost i umjetničke slobode, veliki je broj ljudi smatrao da Ray i ostali redatelji slična pristupa iskorištavaju vlastitu zemlju i promoviraju samo jedno lice Indije dok brzo rastuću urbanizaciju i školovanje masa, ukratko progres, ne pokazuju. U međuvremenu, Ray je dobio Oscara za životno djelo (1992) a Britanski filmski časopis Sight and Sound proglasio ga je jednim od sto najvećih redatelja u povijesti filma. Od tada, sve veći broj odvažnih i talentiranih stvaratelja pokušava pronaći novu uspješnu formulu koja će ublažiti raskol između rigidno odijeljenih mainstream(komercijalnih) formula/masala filmova i art-house, autorskih/regionalnih, u Indiji često zvanih - ozbiljnih filmova. Jedan od takvih je Rituparno Ghosh, koji potječe kao i Ray iz Bengala, jedine indijske države u kojoj od oslobođenja do danas u kontinuitetu vladaju komunisti.

Ghosh se istakao na početku karijere stvaranjem vrlo sofisticiranih, komornih art-house filmova na bengalskom jeziku a danas je predstavnik struje koja vješto žonglira između popularnog i autorskog filma, radeći djelomice u Mumbaiju na Hindi jeziku a djelomice i dalje u rodnom gradu Calcutti. Na primjer, njegov film Chokher Bali (Igra strasti, 2003) imao je Aishwaryu Rai kao protagonisticu i unatoč njezinoj (tadašnjoj) slaboj i ukočenoj glumi, uspio je napraviti relativno komercijalan, a opet osebujan film čija se priča bazira na isječku iz života nobelovca Tagore. Taj su film gledale i šire mase upravo zbog prelijepe glumice Rai. Po indijskim komercijalnim mjerilima film je bio neuspjeh, no ako gledamo prosječan uspjeh bilo kojeg neovisnog art filma u svijetu, film je sasvim dobro prošao; vidjele su ga mase ljudi, film je vratio uloženi novac, a Rituparno Ghosh je uspostavio trajnu suradnju s glumačkim ikonama Bollywooda, a to nije ni malo lako. Naredne 2004., Ghosh režira Raincoat (Kišni ogrtač) film kojeg prikazujemo u ovom programu. Aishwarya Rai ponovo ima glavnu ulogu no sada joj je partner jedna od vodećih muških zvijezda Bollywooda - Ajay Devgan a film se, kako bi bio bliže najširoj publici, radi na hindi jeziku. Iako ima tipičnu bolivudsku narativnu potku o Njemu i Njoj te prepreci koja ih dijeli od sreće, film je upravo zahvaljujući profinjenom filmskom stilu Rituparno Ghosha, uspio doći do Europskih festivala (Karlovi Vary), biti nagrađivan i cijenjen ne samo u Indiji nego i u Europi i u Americi.

Takav zaokret, koji omogućava autoru art filmova da radi s velikim budžetom te da angažira poznate zvijezde, a opet ne proizvede tipičan formula film, rezultat je velikih promjena unutar same Indije. Od 1991. kada su nastupile velike ekonomske reforme, Indija je postala ozbiljan partner na svjetskoj ekonomskoj sceni. Izgradnja multipleks kina u okviru kojih se nudi po deset filmova istovremeno, doveli su do promijenjene politike unutar filmske industrije, kako kod distributera tako i producenata urbane Indije. Shodno tomu, mijenja se i profil publike te i sam indijski film. No, da se podsjetimo što je to tipičan indijski film te zašto je indijska filmska scena jedina na svijetu koju Hollywood nije uspio ugroziti. Naime, još i dan-danas, upravo domaći film zauzima devedeset posto repertoara u kinima Indije. Razloga ima puno: šezdeset posto stanovništva živi u ruralnim predjelima i bavi se zemljoradnjom, ne ide u školu ili je jedva pismeno. Njima je film jedina dostupna zabava; Indija ima više od dvadeset službenih jezika te oko tisuću i petsto jezika manjih etničkih zajednica i dijalekata. Film je jezik koji svi razumiju, osobito taj koji se nametnuo u Indijskom popularnom, takozvanom masala/formula filmu. On je strukturiran po receptu koji je dobro iskušan i koji već pedesetak godina savršeno radi; glavne značajke su: narativna potka mora biti romanca u kojoj su Ona i On te prepreka njihovoj ljubavi. Kako će ta prepreka biti razriješena - čini sadržaj filma. Ta melodramska narativna struktura može biti ubačena u kontekst ili socijalne ili političke drame, s obzirom na aktualnosti u zemlji. Tako imamo reakcije Bollywooda na tenzije između Hindusa i Muslimana kao u filmu Pinjar, filmu koji je politički Gone with the wind (Zameo ih vjetar), tip melodrame smješten u okvire etničkog i religijskog konflikta.

Napravljeno je nekoliko iznimnih filmova o problemu Kašmira, te komentara na terorizam u svijetu, na odnos prema dijaspori- takozvani NRI (Non Residential Indians) filmovi ili na temu prosperiteta koji donosi obrazovanje itd. Slijedeći obavezan dramaturški element čine sekvence pjesme i plesa koje u dobrom filmu imaju itekako smisla, bilo da razrješavaju neku od zagonetki unutar narativne potke, bilo da obrazlažu šire psihologiju samog junaka, otkrivaju nam što On/Ona žele, a ne usude se otvoreno reći, ili nam anticipiraju što će se tek dogoditi. Iskušana formula nalaže da tih sekvenci pjesme i plesa mora biti šest - u protivnom je film osuđen na propast. Eksperimentiralo se i sa više i sa manje ali ovo je, utvrdili su producenti/redatelji, optimalan broj. Nadalje, važni čimbenici filmova formule/masala produkcije su poruka i sretan završetak. Čak i kada glavni junak umre (ubijen je ili se žrtvovao, morao je stradati) i tada je ili pravda pobijedila ili je uspostavljena neka poželjna socijalna ravnoteža, te se i to smatra happy endom. A poruka, koja mora biti više puta naglašena, jasna je i očigledna svima, gledateljima svih slojeva, od nepismenih do starijih te jako mladih, koji možda ne mogu pomno pratiti sve dijaloge i značenja filma.


Izbor ovog programa napravilo je samo Veleposlanstvo Indije u Zagrebu koje je i omogućilo da 35 mm kopije filmova dođu do nas. U okviru relativno malog izbora od svega sedam filmova, nalaze se sve sama velika redateljska imena, od klasika Satyajit Raya, s dva filma, do redatelja, producenta Yash Chopre koji je danas, sada već u poznim godinama, s pokojnim bratom B. R. Choprom postao producentsko/redateljska ikona Bollywooda. (Rada Šešić)