Ovaj ciklus ne donosi samo kvintesencijalnoga Buñuela, već nas upoznaje i s onim manje znanim draguljima iz autorove ranije meksičke faze poput To se zove zora i Djevojke u kojoj se okrutno poigrava motivima rasizma i seksizma



Bilo je jako emotivno promatrati na lanjskoj Mostri De Oliveirin Belle tojours, taj neočekivani 'sequel' Buñuelove Ljepotice dana, kad je publika prije njegove projekcije pljeskala autorovoj dobi, a nakon projekcije filmu. Sada je Buñuelovu Severine na platnu zamijenila Bulle Ogier, dok je Deneuve sjedila u publici. U De Oliveirinu filmu, ostarjela Severine pokušava saznati što je Husson (opet Michel Piccoli!) rekao njenom bivšem mužu. No, premda je proteklo toliko godina od njihova posljednjeg susreta, oni i dalje nastavljaju jedan drugog odbacivati, tijelom i dušom.


S obzirom da Buñuelovi sinovi nikad nisu bili pretjerano skloni 'muzejskoj idolatriji' kojom su se neki kritičari i filmaši odnosili prema liku i djelu njihova oca, pogotovu u jeku nedavne obljetnice autorove smrti, nema sumnje da bi pozdravili De Oliveirin bizarni hommage. Čini mi se da bi se Belle toujours svidio i samom Buñuelu, čovjeku čiji je rad ostao 'vječno nadsvođen dvostrukim slavolukom pobune i ljepote', kako je to rekao veliki Octavio Paz. Pobuna je započela njegovim pristupanjem grupi 'La Generacion del 27', koja je te 27' bila ono što je u ranim osamdesetima bila Movida, koliko god se Bunuel prilično negativno odnosio prema homoseksualnosti jednog drugog člana te iste grupe, Federica Garcie Lorce, pa čak ju i otvoreno osuđivao. No, to ne bi trebao biti nikakav valjani razlog da ga gay aktivisti razapnu na stup srama, jer se Buñuelu gadio seks općenito, kako to navodi kritičar Ed Gonzalez, nazivajući ga 'duhovnim fetišistom'. Jer, koliko je Buñuela plašio Eros, toliko ga je fascinirao Tanatos. Takav pristup vuče korijenje iz njegova neurotičnoga katoličkog odrastanja u buržujskoj obitelji. A i sam ga je volio ironizirati famoznom frazom 'Još sam ateist, hvala Bogu', čiji je paradoks ostao ključ za razumijevanje njegova rada. No, dok je Madridom žarila i palila Movida, Buñuelovo Zlatno doba opisano kao 'šezdesetminutni coitus interruptus o Erosu i civilizaciji' još se nije uspjelo osloboditi blasfemična pečata.


Što se tiče 'ljepote', više od riječi govore imena poput Viridiane, Tristane, Evie i Severine, premda su one tretirane kao senzualne projekcije muške žudnje. Zato nije ni čudo da je Henry Miller opisao Buñuela kao 'entomologa' koji vječno istražuje krvavu mašineriju seksa i moći. No, tamo gdje je Andaluzijski pas bio fokusiran na pogled, Zlatno doba istražuje moć filmskog zvuka. Dok je prvog opisao Cocteau kao 'tragični geg', drugi spomenuti se može okarakterizirati kao 'zvučni geg'. Zato nam ovaj ciklus ne donosi samo kvintesencijalnog Buñuela, kad je u suradnji sa scenaristom Jean-Claudeom Carriereom još snažnije radikalizirao tretman seksualnih perverzija (Dnevnik jedne sobarice, Ljepotica dana, Taj mračni predmet žudnje), već nas upoznaje i s onim manje znanim draguljima iz autorove ranije meksičke faze poput To se zove zora i Djevojke u kojoj se okrutno poigrava motivima rasizma i seksizma.


No, dok smo u ciklusu Fantastika u španjolskom filmu upoznali Buñuela tek kao učitelja i inspiratora čitave jedne generacije sineasta združene sintagmom Cine Fantastico, kojima se voli prišivati epitet 'bunuelovski', uvelike zloupotrebljavan kao i prečesto spominjani izraz 'felinijevski', sada nam autorovo djelo postaje dostupno u puno širem i sveobuhvatnom kontekstu. Tek sada ćemo shvatiti zbog čega su njegove brojne imitatore toliko opsjedali autorova anti-forma, iščašeni smisao za humor, vječno iracionalnost i fetišizam ortopedskih proteza. Zato Hitchcocku nije preostalo drugo nego da u ciničnoj igri Buñuelovih asocijacija u zanosu uzvikne: 'That leg! That leg!'.(Dragan Rubeša)