Premijera Katyna, kao dodatak ciklusu koji nudi znatan dio najboljih Wajdinih ostvarenja, bitna je kao dokaz da je veliki poljski redatelj još naš suvremenik



Iako se i u nas pisalo o Katynu, zadnjem filmu veterana Andrzeja Wajde (rođenog 1926.) prilika da se taj film vidi u Hrvatskoj iznimno je značajna. Naime, u većini tekstova Wajdin film bio je prilika da se progovori o jednoj od strahota Drugog svjetskog rata.

Godine 1941. u katinskoj je šumi kraj Smolenska pobijeno oko petnaest tisuća zarobljenih poljskih časnika (među kojima je bio i Wajdin otac) i civila.

Nijemci su 1943. za taj zločin optužili Sovjetski savez koji je to nijekao i sve proglasio jednim od brojnih nacističkih zločina, da bi Rusi tek 1990. priznali da je počinitelj masakra zloglasni NKVD po naredbi Staljina i Berije.

Ipak za naše je filmoljupce jednako zanimljivo vidjeti koliko to djelo, snimljeno u poznim godinama sadržava redateljskog umijeća koje je Wajdu uvrstilo među najznačajnije europske autore nakon Drugog svjetskog rata i to već nakon prvih njegovih filmova - trilogije Pokoljenje (1954.), Kanal (1956.) i Pepeo i dijamant (1958.) koji su na kompleksan i vrlo dojmljiv način uobličili sazrijevanje mladih ljudi u borbi protiv nacista tijekom Drugog svjetskog rata, te u sukobu dviju ideološki sukobljenih grupacija antifašističkih boraca nakon rata. Složenošću značenja, životnošću likova i autentičnošću atmosfere Wajda nije samo ostvario iznimna djela nego i razbio okvire tada vladajućeg socrealizma. O međunarodnom odjeku tih filmova svjedoči i činjenica da je s još nekoliko tada istaknutih mlađih autora iz raznih krajeva svijeta angažiran za ambiciozni omnibus Ljubav u dvadesetoj (1962.). Ipak šezdesete su za cjelokupnu poljsku kinematografiju, pa tako i Wajdu godine stagnacije, a iz tog je razdoblja Samson (1961.) jedan od zanimljivijih filmova, možda i zbog toga što se na neuobičajen način bavi temom iz rata koji je Wajdu bitno odredio i kao čovjeka i kao umjetnika. Iz tog vremena je i Sibirska ledi Magbet (1961.) prema pripovijesti značajnog ruskog književnika Nikolaja Semjonoviča Ljeskova (1831. - 1895.), kuriozitet po tome što je to jedini njegov film snimljen u tadašnjoj Jugoslaviji.

Povratak Wajde među vodeće europske filmaše zbiva se tek sedamdesetih godina nizom filmova koji vrlo kritički govore o problemima tadašnjeg socijalističkog poljskog društva, a među njima su najistaknutiji Čovjek od mramora (1977.) i Čovjek od željeza (1981.) koji ne samo da odražavaju buntovno raspoloženje velikoga broja Poljaka nego mu i izravno pridonose. Zbog toga nakon uvođenja ratnog stanja u domovini Wajda nekoliko godina snima u inozemstvu, postižući značajan uspjeh s Dantonom (1983.) koji je bio i zadnji njegov film koji je privukao pozornost u našim kinima, pa se zbog toga mnogim našim, čak i upućenijim ljubiteljima filma čini da je Wajda klasik iz davnih vremena, iako je u posljednjih četvrt stoljeća on režirao još petnaestak filmova. Među njima je i Korczak (1990.), koji se prije Spielberga bavi sličnom temom kao Schindlerova lista na manje spektakularan, no možda u krajnjem rezultatu čak i uspješniji način, a izrazito natprosječnih vrijednosti su i Kronika ljubavnih događaja (1986.), Prsten s orlom u kruni (1992.), Veliki tjedan (1995.) i Gospodin Tadija (1999.). Većina njih je doduše prikazana na HTV-u, ali u kasnim terminima tako da nisu dosegli zasluženu recepciju.

Zbog toga je kao dodatak ciklusu koji nudi znatan dio najboljih Wajdinih ostvarenja premijera Katyna bitna kao dokaz da je veliki poljski redatelj još naš suvremenik, a ne samo važan dio filmske baštine. (Tomislav Kurelec)