Među najznačajnijim poljskim filmašima bio je iznimka i po tome što se
ponajviše udaljavao od konkretnih situacija i klasičnog pričanja priče, težeći
prema vrlo osobnoj varijanti art-filma

Wojciech Jerzy Has danas je nepravedno pomalo zaboravljen veliki
poljski redatelj, djelomice stoga što je daleko njegovo zlatno razdoblje od
prvijenca Čvor (Pętla, 1958) do u Cannesu nagrađenog Sanatorija pod
klepsidrom (Sanatorium pod Klepsydrą, 1973), kada su mu filmovi redovito
ubirali međunarodna priznanja i bili prikazivani u mnogim zemljama (pa i u nas),
dok su mu kasnija ostvarenja bila u sjeni drugih poljskih filmova, pa mu je
najviše bio cijenjen pedagoški rad na uglednoj filmskoj akademiji u Lodzu. Među
najznačajnijim poljskim filmašima bio je iznimka i po tome što se ponajviše
udaljavao od konkretnih situacija i klasičnog pričanja priče, težeći prema vrlo
osobnoj varijanti art-filma s elementima nadrealizma u kojoj se događanja u
filmu najčešće predstavljaju iz subjektivističke vizure protagonista za koju
osobni doživljaj, snovi ili halucinacije imaju isti značaj u oblikovanju priče.
Baš zbog toga, iako je većina njegovih filmova nastala prema književnim
predlošcima značajnih poljskih pisaca vrlo različitih stilova i tematskih
preokupacija, Hasova djela imaju snažan i jedinstven zajednički autorski filmski
prosede.

Tako u Čvoru – koji Has snima prema noveli tada najpopularnijeg
mladog pisca Mareka Hlaska - glavni junak posljednji dan prije samoubojstva
provodi s bocom votke u sobi gdje sa stropa visi omča, a gledatelj sagledava
događaje iz njegova života i svijet u kojem je živio iz njegove perspektive. Po
uglednu piscu tada srednje generacije Stanislawu Dygatu iste 1958. realizira
Oproštaje (Poźegnania) s kojima osvaja nagradu međunarodnog žirija kritike u
Locarnu. Evokacija nesigurnosti i očaja u Poljskoj u godini početka Drugog
svjetskog rata baš zbog Hasova prosedea zadobiva i neočekivano nostalgičnu notu.
Prema priči jednako uspješna književnika iste generacije Kazimierza Brandysa
stvara Kako biti voljena (Jak być kochaną, 1963) u kojem nastupa i kultni
Zbigniew Cybulski, a partnerica mu Barbara Krafftówna ostvaruje izvanrednu
ulogu, koju mnogi smatraju jednom od najboljih u povijesti poljske
kinematografije. Has tu po prvi put uvodi omiljenu temu ispreplitanja prošlosti
i sadašnjosti (ovdje nacističke okupacije i suvremenosti). U Šiframa (Szyfry,
1966) po Andrzeju Kijowskom o sudbinama preživjelih iz rata tome dodaje i
elemente nadrealizma u prikazu njihovih sjećanja i psihičkih deformacija.

No, za Rukopis nađen u Zaragozi (Rekopis znaleziony w Saragossie, 1965),
svoj najbolji film s brojnim međunarodnim nagradama (od kojih je najznačajnija
ona u San Sebastianu) i jedno od iznimno značajnih djela ne samo poljske nego i
europske kinematografije šezdestih godina (koje npr. vrlo cijeni i Martin
Scorsese), posegnuo je za tekstom s početka XIX stoljeća izvan Poljske malo
znanog Jana Potockog, ekscentrična pisca koji je imao značajnu ulogu i u
prosvjetiteljstvu, ali i u proučavanju Kabale, a život je okončao ritualnim
samoubojstvom. Has je u njegovom djelu pronašao mogućnosti za najkompleksnije
miješanje raznih vremenskih razina, ali i ispreplitanja onoga što gledatelj
doživljava kao stvarnost s vizijama, halucinacijama i snovima, da bi se na
kraju, zahvaljujući redateljevom majstorstvu, sve stopilo u jedinstveno
ostvarenje koje pripada vrhuncima fantastike u svjetskim razmjerima. (Tomislav
Kurelec)