Sedamdesete prošloga stoljeća zabilježene su u poljskoj povijesti kao godine razmjernoga gospodarskoga prosperiteta (u dobroj mjeri uvjetovanog stranim kreditima) i stanovitoga političkog zatopljenja što ga donosi vladavina Edwarda Giereka, koji je na čelu svemoćnoga CK-a naslijedio Władysława Gomułku. Filmska ih pak povijest bilježi kao razdoblje oporavka nakon kriznih šezdesetih. U njima, naime, Wajda snima Pejzaž poslije bitke, Brezovu šumu, Gospođice iz Wiłka, Svadbu, Obećanu zemlju, Čovjeka od mramora, Bez narkoze i Dirigenta, kao iznimne autorske osobnosti potvrđuju se Kutz, Konwicki i Kawalerowicz, a nastavljaju razvijati Passendorfer, Antczak, Stanisław Różewicz, Poręba...No, što je najvažnije, stasa i značajan naraštaj predvođen dvojicom Krzysztofa - Zanusssijem i Kieślowskim (Trzos-Rastawiecki, Majewski, Łeszczyński, Żuławski, Hollandova, Marczewski, Piwowski...).
Nadolazeći val donosi i redateljsko-scenaristički debut Romana Załuskog. Nakon desetak manjih uloga i asistentura u ne posebno zapaženim filmovima Bohdziewicza, Korzeniowskog, Stanisława Rózewicza, Berestowskog, Kutza i, posebice, Paweła Komorowskog, ovaj već trideset i četverogodišnji apsolvent znamenite Državne više filmske škole u Lódźu (rođen 1936, diplomirao 1958), konačno dobiva priliku za samostalan rad. Njegov je prvijenac, Kuća (1970), iako epske teme o povijesti prvih doseljenika u zapadne krajeve, nakon svršetka II. svjetskoga rata vraćenih Poljskoj, zapravo u dobroj mjeri komorni crno-bijeli film skromna trajanja od samo 78 minuta. Ipak, autoru donosi nagrade predsjednika državnoga Komiteta za film i televiziju te Zlatni Prag za scenarij, ali i bitnu - mogućnost nastavka rada.Već slijedeće godine tako iskusni početnik prema vlastitim scenarijima snima čak dva filma -Kardiogram i Epidemiju (premijera u travnju 1972), da bi nastavio redom s Anatomijom ljubavi (1972) i Tajnom (1973). Premda će do danas režirati još 13 naslova, među kojima i zapaženije poput Tajne (1973), Hrđe (1981), Izlaza za nuždu (1982), Oh, Karola (1985)..., navedena četiri naslova ostaju i najvrednijim točkama njegova opusa. Da se ni u budućnosti neće ništa bitno promijeniti potvrđuju njegova posljednja djela, redom lagane društvene razbibrige s puno glazbe i ne osobito maštovitih dosjetki, Kogel - Mogel I. i II. (1988. i 1989) te Bračna komedija iz 1993.
Povezuje li ponajbolja ostvarenja Romana Załuskog išta osim autorova potpisa? Nedvojbeno, sva četiri filma pripadaju žanru psiholoških drama. Također, u sva četiri središnje mjesto pripada smrti. Protagonisti Epidemije su stanovnici Wrocława zahvaćeni zarazom velikih boginja, junak Kardiograma je mladi liječnik suočen s dvojbama oko pravoga uzroka smrti jednoga djeteta, Tajna započinje smrću profesora čija udovica neočekivano otkriva da je njezin suprug godinama vodio dvostruki život... Čak i radnja Anatomije ljubavi započinje istim motivom - tek nakon pokopa znatno starijega muža, slikarica Eva stupa u složenu vezu sa svojim Adamom. Sva četiri filma na jednak način odlikuju i vrlo dobri dijalozi (scenarije za Kardiogram i Anatomiju potpisuje izvrsni dramatičar Ireneusz Iredynski), dojmljivo ambijentiranje (Wrocław) te uvjerljiv rad s glumcima (redateljev glumački početak karijere očigledno nije bio uzaludan). Zajedničkih crta, dakle, ne manjka.
No, najvažniju nisam spomenuo. Załuski je zapravo nepopravljivi optimist. Nakon katastrofe u Epidemiji život se obnavlja, crne liječnikove slutnje iz Kardiograma ne dobivaju potvrdu, Anatomija okončava brakom koji nije lišen perspektiva, udovica u Tajni spozanje da je bila istinski voljena.
Početkom sedamdesetih prošloga stoljeća u poljskome je društvu i poljskome filmu još jednom zaplamsao plamenčić optimizma. Onda su osamdesetih godina došli Jaruzelski i “ratno stanje”, a devedesetih otišao “veliki brat”. Aktualne ankete s početka druge godine trećega tisućljeća neočekivano objavljuju da se većina današnjih Poljaka upravo sedamdesetih sjeća kao najboljih u svojim životima. (Mladen Martić)