U intervjuu vođenu sredinom devedesetih Zoran Tadić izjavio je da Ritam zločina zapravo nije njegov prvi film, nego sedmi, samo što prvih šest nikada nije snimio! To doista može reći samo netko kome film nije slučajno odabrana profesija, nego naprotiv, stalni predmet razmišljanja, ono nešto, makar zvučalo i kao patetična fraza - za što se živi! Nije zato ni neobično što je, prokazan kao jedan od 'sumnjivih' filmofila iz kavane Korzo i 'hičkokovac' u šezdesetima, dokazan kao dokumentarist, a kasnije opjevan kao prvak domaćega žanrovskoga filma, nakon Ritma zločina snimio samo pet cjelovečernjih filmova. Prije i poslije njih, Tadić je ionako živio s filmom, pišući o njemu, razgovarajući o kinu u kavanama s prijateljima ili, do samoga kraja, sa svojim studentima i kinoamaterima.

A iz onih filmova koje jest snimio vidi se da je iznad svega poštovao stvarnost, ma što ona bila: ljudi iz kamenjara, gdje je vrijeme stalo - u dokumentarcima ili kvarljivi smrtnici iz zagrebačkih predgrađa, koje je zagrizao povijesno-društveni stroj - u igranim filmovima. Prvima se divio, zbog jednostavnosti života. Druge je pokušao shvatiti, razotkrivajući, uz pomoć žanrovskih poučaka krimića, kako na njih djeluje taj stvarnosni mehanizam. Istodobno je htio, kako sam kaže, „filmski za sebe pomiriti svijet, relevantnu tradiciju svjetskoga flma s autentičnošću nekakva hrvatskoga filmskoga patnika“.

Treći čovjek Carola Reeda, obožavan i detaljno seciran još u redateljevoj filmofilskoj mladosti, ponudio je zrelom Tadiću jedan od takvih dragocjenih svjetskih 'modela' u koji će ucijepiti hrvatsku poskomunističku i ratnu zbilju. Kultni klasik rodovski je preobražen u Treću ženu, zadnji Tadićev film. Ili bolje, zadnji koji je zanesenjak iz društva 'u kutu, nikome na putu', uspio snimiti.

Diana Nenadić, rujan 2007.