Nakon velikih tema, posebno onih vezanih za položaj Izraela i njegov odnos prema Palestincima, izraelski se film prvenstveno koncentrira na pojedinačne ljudske sudbine



Značajniju pozornost naših ljubitelja filma izraelska je kinematografija privukla dvama naslovima koji su se našli i u našoj distribuciji zahvaljujući međunarodnim priznanjima. Gostovanje egipatske vojne glazbe u Izraelu u filmu Orkestar u gostima donijelo je redatelju Eranu Kolirinu na dodjeli Europskih filmskih nagrada 2007. priznanje za otkriće godine, dok je Sasson Gabai nagrađen kao najbolji glumac, a uz to je film na festivalima osvojio više desetaka nagrada od Cannesa (u sekciji Izvjestan pogled) preko Sarajeva i Varšave do Tokija. Trebao je biti nominiran i za Oscara za najbolji film izvan engleskoga govornoga područja, ali mu je nominacija oduzeta, jer je više od pola dijaloga na engleskom jeziku na kojemu Izraelci i Egipćani jedino uspijevaju komunicirati. Zato je dokumentarac Arija Folmana o intervenciji u Libanonu prebačen sličicu po sličicu u iznimno originalan animirani film Valcer s Bashirom (2008.) dobio tog Oscara uz mnogo drugih festivalskih nagrada. Nešto širu informaciju o izraelskom filmu moglo se posljednjih godina dobiti na zagrebačkom Jewish Film Festivalu na kojem je predstavljen dio programa, a u prvoj polovici ovog desetljeća i Hrvatska je televizija prikazala dva ciklusa vrlo solidnih ostvarenja izraelske kinematografije.

Zanimljivo je ipak da je i u samom Izraelu tek posljednjih godina (ponajprije zbog međunarodnih nagrada kao i kod nas) poraslo zanimanje za vlastitu kinematografiju, pa je u posljednjih desetak godina udio od svih kupljenih kino-ulaznica za izraelske filmove narastao s jedan na četranest posto. Prvih dvadesetak godina film nije bio među prioritetima novonastale izraelske države, a onda se sedamdesetih otvaraju filmske akademije i kinoteke u Haifi, Tel Avivu i Jeruzalemu, što potiče i poznavanje filma i stvaranje kompetentnih kadrova i za film i za televiziju. Godine 1981. osniva se i Fond za promociju vrijednih filmova. Ipak situacija je sve prije nego idilična, jer u osamdesetima brzo raste napetost između filmaša koji žestoko kritički prikazuju desničarske režime i njihovu agresivnu politiku prema Palestincima. U devedesetima se ta žestina smanjuje, jer postaje jasno da niti dobronamjerni i prema Palestincima prijateljski ili barem s razumijevanjem nastrojeni Izraelci više neće uspjeti naći rješenje, pa i filmovi postaju nijansiraniji, što rezultira i time da jedan od izraelskih redatelja Amos Gitai tematsku zanimljivost obogaćuje i naglašeno modernističkim stilom, pa s filmovima kao što su Berlin – Jeruzalem (1989.), Kippur (2000.), Obećana zemlja (2004.) itd. stječe visoki međunarodni ugled uz brojne festivalske nagrade.

Fond za promociju vrijednih filmova 2000. prerasta u Izraelski filmski fond i to se vrlo brzo osjeća u promociji filmova u vlastitoj zemlji (enorman porast gledanosti domaćih filmova), ali i u njihovu plasmanu u inozemstvu ne samo na svim značajnijim festivalima nego i filmskim i televizijskim sajmovima, a još i više i u pomoći pri organiziranju međunarodnih koprodukcija tako da u posljednjem desetljeću oko polovice izraelskih filmova ima strane koproducente. To pomaže i povećanju produkcije i njezinom uključivanju u međunarodno tržište. Osim toga nakon velikih tema, posebno onih vezanih za položaj Izraela i njegov odnos prema Palestincima, autori se prvenstveno koncentriraju na pojedinačne ljudske sudbine, čak i onda kada je protagonist pripadnik izraelske tajne službe Mossad kao u iznimno zanimljivom filmu Eytana Foxa Walk on Water koji započinje efektno poput Jamesa Bonda, ali si nakon velikog uspjeha vrhunski tajni agent počinje postavljati pitanja o opravdanosti svog djelovanja i uvjerenja u koja nije sumnjao, a potom i o vlastitoj pravoj prirodi i identitetu.

Još dojmljivija i reprezentativnija za tu glavnu struju izraelskog filma je vrlo originalna obiteljska drama Nira Bergmana Broken Wings, dobitnica devet nacionalnih nagrada (među njima za najbolji film, režiju, glavnu i sporednu žensku ulogu), tri nagrade u programu Panorama berlinskoga festivala i Grand prixa u Tokiju. Iako su mu okvir socijalni problemi koji nisu tako česti u izraelskom filmu, glavna su mu vrijednost vrlo zanimljivi likovi obitelji koja teško preživljava nakon smrti oca (ne u ratu ili u terorističkom napadu nego nakon alergijske reakcije na ubod ose). Majka ne uspijeva i zarađivati i brinuti se za četvero djece od kojih su dvoje tinejdžeri (koji joj pomažu, ali ne uspijevaju naći vremena za ono što ih zanima), a dvoje znatno mlađi. Glavno lice je najstarija, sedamnaestogodišnja talentirana glazbenica koja ne može naći ravnotežu između obveza i ljubavi prema obitelji te svojih želja. I u Someone to Run With Odeda Davidoffa protagonistica je talentirana tinejdžerka glazbenica, no sugestivno oslikani okoliš je potpuno drugačiji – kriminalni milje koji koristi neprilagođene tinejdžere i njihove talente da bi na njima zarađivao.

Ayelet Menahemi u Noodle pak stvara neobičnu melodramu o stjuardesi koja je dvaput ostala udovicom (nakon pogibije dva supruga), ali nije imala djece, pa se nakon oklijevanja posvećuje tome da malog Kineza kojeg ne razumije vrati njegovoj majci. Još je neobičnija dirljiva dramska komedija Matter of Size Sharona Maymona i Ereza Tadmora o enormno gojaznim mladim ljudima koji ne uspijevaju smršaviti, ali u japanskom restoranu nalaze bivšeg trenera sumo hrvanja za kojega su njihove kile prednost, a ne nedostatak, te odlučuju postati prvi izraelski natjecatelji toga japanskog sporta.

Ovaj ciklus izraelskih filmova natprosječne vrijednosti, dobitnika i nacionalnih i međunarodnih priznanja dobra je prilika za upoznavanje zanimljive kinematografije, ali i svakodnevna života u zemlji koju ponajviše doživljavamo samo kroz vijesti o sukobima na Bliskom istoku. (Tomislav Kurelec)