U posljednjih dvadesetak godina iranska je kinematografija osvojila vjerojatno najviše nagrada na međunarodnim festivalima, a status svjetski priznatih autora stekli su Abbas Kiarostami, Dariush Mehrjui, Jafar Panahi, Majid Majidi, Mohsen Makhmalbaf, pa i njegova kći Samira, koja je s osamnaest godina režirala vrlo dobar film Jabuka. Većina stranaca držala je taj slučaj posebnim u okviru položaja žene u tradicionalističkom islamskom društvu i dovodila ga prvenstveno u vezu s njezinim ocem. No, kao i većina zapadnih stereotipa o Iranu ni ovaj nije točan, jer od velike iranske produkcije deset posto su režirale žene, na što je naglasak posebnim programom stavio nedavni azijski festival u Bombayu. Odjek toga vjerojatno je i izbor koji ćemo mi imati prilike vidjeti, jer je među autorima tek jedan muškarac - Behrouz Afkhami, jedan od najkomercijalnijih redatelja u domovini koji nije posebno poznat izvan granica. Njegov vrlo zanimljiv Kukuta (Shokaran) iznimno je dojmljiva i emocionalna priča o preljubu koju također ne bismo očekivali u kinematografiji u kojoj nije dopušten bilo kakav na ekranu vidljiv dodir muškarca i žene i u društvu gdje se ljubavnica smatra zločinkom. Redateljevo predstavljanje te žene kao složene ličnosti i njena doživljavanja situacije kao ravnopravna ostalima na neki način pomaže uklapanju Kukute u ovaj moglo bi se reći “ženski” ciklus iranskog filma.
Suvremenom temom bavi se i prva žena koja je počela režirati nakon islamske revolucije potkraj sedamdesetih godina - Pouran Derakshandeh u neujednačenu, ali mjestimice vrlo originalnu Svijeća na vjetru (Sham'i dar baad) o mladom muškarcu koji ne uspijeva naći smisao života u suvremenu velegradu u kojem su sve osjetnije karakteristike i ostalih velikih svjetskih gradova. Iako su u njenu filmu žene ipak tek epizode, Derakshandeh je u Bombayu zastupala tezu da su one u filmovima iz njene zemlje mnogo složenije osobnosti nego u mnogim drugim kinematografijama: “Seks i nasilje, glavni sastojci zapadnog filma, ne postoje u iranskom. Žene su u zapadnim filmovima tek potrošna roba, dok im se u iranskim odaje poštovanje koje zaslužuju”.
Potvrda toga je protagonistica vrlo uspjela ostvarenja redateljice Ensiyeh Shah Hosseini Požuri, prošlo je (Rush! It's Gone) o ispreplitanju i sukobljavanju tradicije i suvremenosti u provincijskom ribarskom gradiću, gdje je upravo ta žena pokretač svih dramatičnih zbivanja. Nije na odmet spomenuti da važnu epizodu u tom filmu ima dječak, što podsjeća na ulogu koju su djeca imala kao glavni junaci velikog broja najcjenjenijih iranskih filmova, vjerojatno zato jer se posredno preko njihovih sudbina moglo izbjeći cenzuru u kritičkom prikazu suvremenih zbivanja. Zato su vrlo osjećajni srednjometražni filmovi Leile Merhadi Majka (Modar) i Pendar novost jer se na vrlo uvjerljiv i dojmljiv način bave dječjim otkrivanjem svijeta oko njih, dok je u Kokoš s krijestom (Kakoli) Ferial Behzad dječak protagonist bajke koja nedvojbeno pripada baštini.
Tematska i stilska raznolikost ovih filmova ponegdje otkriva neke nama nepoznate sastavnice iranske kinematografije i tako omogućuje kompletiranje slike te istaknute nacionalne produkcije koja je u vrhu svjetskog filma.
(Tomislav Kurelec)