Suvremeni švedski filmovi koje predstavljamo u ovom ciklusu fokusirani su na manje ili više intrigantne, zanimljive, slojevite pa i provokativne ženske priče i sudbine, podjednako one stvarne kao i fikcijske. Za razliku od većine svjetskih kinematografija, u kojima su žene i njihove storije u dobroj mjeri zapostavljene i iza i ispred kamere, no ipak više u redateljskom stolcu, pa su marni statističari sa sitea Indiewire ustanovili da broj redateljica u Americi iznosi nešto manje od deset posto dok je u Europi stanje malo bolje te su od 2003. do 2012. godine 16 posto filmova režirale žene, u skandinavskim državama rodna je ravnopravnost u tom smislu znatno zastupljenija i vidljivija. Nije riječ samo primjerice o tome da su protagonistice najuspjelijih švedskih i danskih TV-serija tijekom posljednjeg desetljeća – Borgena, Ubojstva, Mosta, Obiteljskog bremena i Nasljednika – redom energične i osebujne žene, te da je i najslikovitija literarna junakinja Lisbeth Salander iz Larssonove trilogije Milenij također takva, već u skandinavskim zemljama, a osobito u Švedskoj, žene ostvaruju i najveću „vidljivost“ u redateljskom stolcu. U tom smislu na bolje je u Švedskoj krenulo od 2011. godine, kad je na čelo Švedskog filmskog instituta došla Anna Serner. Do tada su muškarci ovisno o godinama režirali od 70 do 90 posto godišnje produkcije, da bi Serner rodnu neravnotežu u kinematografiji svoje države proglasila doslovce „katastrofom“, te si postavila cilj da broj naslova koje je podupro Institut što prije podigne na čak 50 posto. Rezultat je toga da je Institut ubrzo usvojio načelo rodnog pariteta, zahvaljujući kojem su žene u švedskom filmu trenutno ako ne i zanimljivije kao autori(ce), a ono barem podjednako zanimljive kao i njihove kolege. „Mi smo jednostavno prestali pričati i počeli djelovati“, rekla je Serner, a rezultat toga djelovanja otvaranje je filmskog biznisa autoricama, pa trenutno producenti znaju da će lakše dobiti potpore Instituta ako angažiraju autorice i ako se više posvete ženskim pričama.

Dakako, nametanje rodne ravnopravnosti pod svaku cijenu i sa ciljem zadovoljavanja statističkog udjela može biti i kontraproduktivno, ono takvo možda i sad dijelom jest (neki se švedski filmaši žale da je rodni predznak postao problematičan, čak i kamen spoticanja, odnosno važniji od kakvoće ostalih aspekata pojedinih projekata), no barem ako je suditi prema filmovima uvrštenima u ovaj ciklus, kod Šveđana je trenutno na snazi ravnovjesje između rodne kvantitete i kvalitete. Ciklus tako otvara odličan dokumentarac Astrid redateljice Kristine Lindström, koja se zagrebačkoj publici predstavila u ciklusu 2013. godine također izvrsnim dokumentarcem Palme. Ovaj put riječ je o filmskom sažetku autoričine trodijelne dokumentarne serije o glasovitoj švedskoj književnici Astrid Lindgren, „majci“ Pipi Duge Čarape i autorici više od 30 knjiga za djecu koja je napisala i nekoliko filmskih scenarija. Suočivši se s pitanjem kako u dokumentarcu na svjež način predstaviti svima poznatu književnicu, Lindström je izabrala pristup fokusiranja na povijesni kontekst njezina života i djela, dok je samu Lindgreninu književnost ostavila po strani. Povijesni kontekst života Astrid Lindgren dan je od njezina rođenja u Smålandu 1907. godine preko rada u lokalnim novinama i rođenja sina već u dobi od 18 godina, do selidbe u Stockholm, posla stenografkinje i započinjanja te razvijanja spisateljske karijere. O Lindgren govore njezina kći Karin Nyman, književna agentica Kirsten Kvint, spisateljica Margaret Strömstedt, ilustratorica Marit Törnqvist i ostali.

Protagonistica drame Svenskjäve redatelja Ronnieja Sandahla je 23-godišnja Dino, djevojka koja se u potrazi za poslom i boljim životom odluči preseliti u Oslo, da bi se ondje uskoro našla u kolopletu privremenih poslova, financijske nesigurnosti, sve većeg nezadovoljstva i traženja oduška u neobuzdanim noćnim zabavama. Drama Unga Sophie Bell suscenaristice i redateljice Amande Adolfsson također se bavi svakodnevicom mladih djevojaka, najboljih prijateljica Sophie i Alice koje nakon završetka gimnazije podjednako maštaju o drugačijem i boljem životu te planiraju selidbu u Berlin. Očekivano, i ovdje će se snovi junakinja ubrzo rasplinuti, nakon što Alice u Berlinu iznenada nestane a Sophie krene u potragu za njom, u pustolovinu koja će joj promijeniti život.

Tinejdžerska glazbena drama Mi smo najbolje Lukasa Moodyssona jedini je film iz ciklusa koji se već prikazivao u hrvatskoj distribuciji, a posrijedi je duhovita, pametna, emotivna, nenametljivo i elegantno režirana te scenografski i ikonografski efektno rekonstruirana priča o trima trinaestogodišnjakinjama koje 1982. godine odluče osnovati punk bend. Cure se međusobno razlikuju, jedna od njih je ljubiteljica klasične glazbe i prilično introvertna djevojka, a Moodysson i ovdje, kao i u filmu Pokaži mi ljubav, pokazuje da odlično poznaje i razumije mlade, njihove osjećaje, razmišljanja i htijenja. Fantasy horor-drama Cirkeln suscenarista i redatelja Levana Akina razmjerno je slobodna prilagodba prvog nastavka literarne trilogije za mlade švedske književnice Sare Bergmark Elfgren, storija o skupini mladih vještica u čijem su koncipiranju razvidni utjecaji Harryja Pottera, Igara gladi i nekad kultne TV-serije Buffy, ubojica vampira. Naposljetku, drama Miraklet i Viskan Johna Olssona bavi se zategnutim odnosima u jednoj otuđenoj obitelji čiji zavađeni članovi žive na različitim obalama rijeke, o njihovom 20-godišnjem sukobu presudno definiranom klasnim antagonizmom i podjelom nasljedstva, da bi se sve prelomilo kad jednog dana sredovječna Malin odluči prijeći rijeku i posjetiti punca Halvara. (Josip Grozdanić)