Najljepši je pomak što žene u pet recentnih španjolskih filmova nisu izabrane kao glavni likovi za dokazivanje neke feminističke teze, već su jednostavno središnji karakteri koji pokreću dramu



Španjolska kinematografija ima tu sreću da je njezin nezaobilazni lider Pedro Almodovar zaljubljen u melodramu i ženske likove: njegov duboki interes za žene izvan i ispred svojega vremena, usporediv je s onim Woodyja Allena ili pak Rainera Wernera Fassbindera. I dok npr. hrvatski film, uz rijetke iznimke, ženske likove nikada ne tretira kao heroine koje nose dramu, španjolski film čini upravo obrnuto. I to ne čini samo Almodovar, već i Carlos Saura, Alejandro Amenabar, Julio Medem, i mnogi drugi - a počele su se pojavljivati i zanimljive redateljice, od kojih je sjajna Iciar Bollain zastupljena i u ovome ciklusu. Najljepši je pomak što žene u tih pet recentnih španjolskih filmova nisu izabrane kao glavni likovi za dokazivanje neke feminističke teze, već su jednostavno središnji karakteri koji pokreću dramu. Sasvim je sigurno da je takav pristup moguć stoga što se i društvo promijenilo, i što žene danas ravnopravno sudjeluju u onome što jest naša zajednička drama, a time se promijenila i muška - pa i autorska, scenaristička i redateljska - percepcija ženske uloge u stvarnosti i umjetnosti.

Za film La buena estrella (1997.) - po datumu nastanka najstariji u ciklusu - Ricardo Franco (1949.), dobio je brojne nagrade, pa i glavnu nacionalnu filmsku nagradu Goya. Nažalost, Franco je umro od infarkta samo godinu nakon toga velikog uspjeha - kojeg su gledatelji proslavili kao "jedan od najnježnijih i najdirljivijih filmova ikada snimljenih". Marina (Maribel Verdu), koju zovu i 'jednooka' zbog staklenog oka nakon nesreće u djetinjstvu prostitutka je koju od fizičkog napada njezina svodnika Daniela (Jordi Molla) na ulici spašava Rafael (Antonio Resines), mesar dobra srca, koji je odvodi kući i započinje se brinuti za nju. Rafael i Marina se zaljubljuju i ostvaruju i neku vrstu tjelesne veze, premda je Rafael u prometnoj nesreći izgubio testise. Sigurno je da taj film slijedi španjolsku tradicionalnu 'estetiku ružnog', poznatu još iz klasičnoga slikarstva (Zurbaran), u kojoj su likovi često i fizički hendikepirani, hiperbolično na taj način podcrtavajući njihovu emocionalnu krhkost. Marina rađa djevojčicu kojoj je otac Daniel, no Rafael se brine o njoj kaoda je njegovo dijete. Marina upozorava Rafaela da će se nasilni Daniel sigurno vratiti, što se i dogodi nekoliko godina kasnije. Daniel izlazi izzatvora, a Rafael, s karakterom sveca, prima ga u kuću na nekoliko dana, no posjeta se produžuje na mjesece u kojima se razvija tjeskoban 'menage a trois', u kojem su svi povezani ljubavlju prema Marininoj divnoj djevojčici. Perfektna gluma troje junaka film donekle spašava od patetike, ali La buena estrella na žalost je ipak propustio biti žestokom melodramom o jednookoj kurvi rastrgnutoj između kastrata sveca i predatorskog pastuha, prepustivši se plačljivosti u zadnjoj trećini priče kada Daniel dobije AIDS kao rezultat silovanja u zatvoru.

Ugledni redatelj Julio Medem u ciklusu je zastupljen u dva filma: Lucia y el sexo iz 2001. godine, i Caotica Ana iz 2007. Medem je i autor sjajnog filma Los amantes del Círculo Polar (Ljubavnici polarnog kruga, 1998.), koji sukritika i publika obožavali - samo u Španjolskoj ga je vidjelo više od milijun ljudi. Ljubavnici su priča koja počinje s oba kraja, a sastaje se u sredini - pa su se stoga i glavni junaci primjereno zvali Ana i Otto. Drugim riječima, Medem se voli igrati umom svojih gledatelja, u toj je igri odličan, i nastavlja je više ili manje uspješno i u drugim svojim filmovima. Glavna junakinja Lucia y el sexo je konobarica Lucia (Pax Vega) koja dobiva telefonski poziv iz kojeg shvati da je njezin partner i ljubavnik Lorenzo (Tristn Ulloa), inače pisac, poginuo u prometnoj nesreći. Izvan sebe od tuge, Lucia odlazi na pusti otok o kojem je Lorenzo često pričao, i tamo upoznaje Carlosa (Daniel Freire), ronioca koji je odvede u kuću za goste u kojoj živi Elena (Najwa Nimri), za koju iz prologa znamo da je majka Lorenzove kćeri, začete prije šest godina u ludoj ljubavnoj noći na otoku u kojoj Lorenzo i Elena nisu izmijenili ni imena. Istovremeno u flashbacku vidimo Elenu i Lorenza na njihovom prvom sastanku kada Elena objavljuje kako obožava njegov roman, i kako je zaljubljena u njega. Postaju ljubavnici, no on se 'ohladi' nakon što se udubi na rad na svojem drugom romanu - koji je zapravo priča o Eleni i jednoj ljubavnoj noći bez imena, i djetetu koje dolazi, i koje Lorenzo odlazi posjetiti... Scenaristička tradicija labirinta se nastavlja, uostalom, sam autor je priznao da je prvo napisao scenarij, pa potom roman, a onda se vratio na scenarij... No, koji je stvarni cilj ovako 'skrojene' priče? Upoznajemo karaktere, koji se pojavljuju u različitim inkarnacijama - jer naše prirode nisu stabilne - a Medem ih opisuje kao odvojene, kao što ni mi nismo svjesni svojih drugih lica. I premda cjelovitost filmske priče u takvom pristupu 'pati', uvjerljivost likova, trenutaka i scena kroz koje prolazi iznimno su dojmljivi i emocionalno uvjerljivi. Kao uostalom i drugi dio naslova - seks - koji je u filmu također spontan i uvjerljiv, erotičan i tužan istovremeno. Paz Vega je za ulogu Lucije dobila Goyu za najbolju novu glumicu.

Mlada 'wannabe' slikarica Ana (Manuela Velles) živ na Ibizi, s njemačkim ocem Klausom, u pećini, pitoreskno dizajniranoj za ugodan život. Upoznaje Justinu (Charlotte Rampling), ženu srednjih godina, koja Anu poziva da se preseli u Madrid, nudi joj obrazovanje i ekonomsku podršku. Na početku se Ani svidi madridski život u velikoj, staroj kući, s drugim umjetnicima, a jedina obaveza kojoj se istinski mora predati je obrazovanje. Sprijateljuje sa 'cimericom', militantnom feminističkom video umjetnicom, Lindom, a zaljubljuje se u problematičnog Saida, doživjevši s njim i prvo seksualno iskustvo. Nakon što je Said napusti, Ana se počinje družiti s američkim hipnotizerom Anglom, koji je želi proučavati, jer vjeruje da ona "ima sjećanja koja nisu iz njena života", te kako treba otkriti svoje – bivše živote i smrti. Fantazmagoričnost toga dijela priče o kaosu doista je nategnuta: naime, saznajemo da je Anin život nastavak života drugih mladih žena koje su umrle na tragičan način u svojoj 22. godine, i koje sve žive u ponoru njezine podsvijesti. Ovo je ujedno jedini film u ciklusu koji se sam poigrava s feminističkom interpretacijom koja bi rekla bi da u podsvijesti i leži Anin kaos: ona je istovremeno princeza i čudovište feminističke bajke o tiraniji bijelog muškarca. Umjesto priče koja će nas nositi autentičnošću, u ovom intenzivnom, ali pomalo nefokusiranu i apstraktnu filmu, Medemovi likovi više izgovaraju njegove teze i opsesije, no što žive vlastiti život u dijalozima. Teško se ne složiti s recenzentom Varietyja da je gotovo nemoguće zamisliti dramski bogatiju temu od istinite priče u kojoj su Francove nacionalističke snage, nakon završenoga građanskog rata, zatvorile, osudile i smaknule 13 mladih žena. Tim je više razoračavajuće da je ambiciozan film Las 13 rosas pokleknuo u gotovo svim aspektima. Režiser Emilio Martinez-Lazaro odlučio se za nesiguran pristup koji nije uvjerljiv ni dramaturški ni povijesno. Odlično budžetiran film vizualno je vrlo lijep, s izuzetno solidnom glumom, ali je psihološki ostao pri površini. Trinaest žena-ruža predstavljeno je na razini skice, te više podsjećaju na izgubljene mlade djevojke koje, ogledavši u cjelini, nemaju nikakvu stvarnu ideju o politici koja će ih na kraju odvesti u smrt. Osim nekoliko jakih uvodnih crtica o pomoći prijatelju komunistu, bacanju ponekoga pamfleta po ulici ili odbijanja salutiranja i pjevanja fašističke himne, karakteri - a i film u cijelosti - ostaju gotovo apolitični.

S obzirom da su glavne junakinje filma Mataharis (2007.) privatne detektivke, autorica Iciar Bollain doista je odabrala duhovit naslov, aludirajući na legendarnu špijunku Matu Hari. Iciar Bollain, španjolska je redateljica - jedina autorica u ovom ciklusu - koja je 2003. godine filmom Te doy mis ojos (Take my eyes) zaslužila sedam najuglednijih španjolskih filmskih nagrada Goya, i ostvarila prilično snažnu međunarodnu reputaciju.

Ines, Eva i Carmen često u svojem poslu ulaze u tuđu privatnost, ali su potpuno bespomoćne u suočavanju s vlastitim tajnama. Ipak, u jednom će trenutku morati prekoračiti tanku liniju koja dijeli javno i privatno, u želji da riješe slučajeve koji će postati važniji od običnog profesionalnog izazova. Eva (Najwa Nimri), sretna da se vratila na posao nakon rođenja drugog djeteta, slučajno otkriva da njezin muž ima paralelan život, koji skriva od nje. Ines (Maria Vazquez) je djevojka iz provincije, oduševljena svojim zanimanjem i stoga priliku da se infiltrira u korporaciju, gdje se događaju velike krađe doživljava kao veliku priliku. No, sindikalist, kojeg poslodavci žele optužiti za krađe, kako Ines ustanovi, nije kriv... i tu počinju problemi. Carmen (Nuria Gonzalez), najstarija od tri junakinje živi u potpuno otuđenom braku, kojeg postaje svjesna tek kada osjeti naklonost prema klijentu koji otkriva da ga žena vara... S obzirom na oduševljenje filmom Take My Eyes, opća je ocjena da Iciar Bollain nije s Mataharisom ispunila visoka očekivanja: tri su priče fina čipka otkrivanja ženskih identiteta, no nijedna se nije izdvojila kao posebno emocionalno snažna. (Alemka Lisinski)