Rainer Werner Fassbinder odista nije gubio vrijeme; gubio je samo živce,osjećaje, možda i razum. Umjesto Ljudske komedije stvorio je Ljudsku farsu

Ljubav je hladnija od smrti - taj naslov jednog od filmova njemačkog redatelja Rainera Wernera Fassbindera (1946., negdje 1945. - 1982.) mogao bi biti i glavnom oznakom njegova cjelokupna djela koje se sastoji od impresivnih - osobito s obzirom na ranu smrt - četrdesetak naslova.
Nije Fassbinder, ipak, neki sentimentalan ugađač nježnih dušica. Riječ je o autoru što, među ostalim, govori jezikom Brechta, te o čovjeku koji je iz pozicije autsajdera, marginalca, imao bistar pogled na tugu ljudskog života. Za njegov film Svi drugi zovu se Ali (1974.), gdje se postarija njemačka čistačica Emmi zaljubi u puno mlađeg useljenika iz Maroka, kažu kako slika Fassbinderovu vlastitu vezu s muškarcem što je stigao iz planina Sjeverne Afrike te, ne snašavši se u Njemačkoj, odao se piću i nasilju. Istodobno, taj je film - inače jedan od Fassbinederovih najljepših - posveta Douglasu Sirku i njegovoj melodrami Sve što nebo dopušta (1955.). Ali, kakva posveta! Gorka, hladna, strašna - i nježna, jer ljubavi ima, samo što je ona daleko od iluzija i svjetlosti.
Fassbinderovi likovi često su na dnu, pa i još niže; njihovi životi klaustrofobični su, nesretni, monotoni, tvoreći, kako je kritika istaknula, neku tragičnu farsu. Rani Fassbinder stilski je «neušminkan», grub, čak i iritantan. Teško je gledati davljenje ljudske duše u Zašto je poludio gospodin R.? (1970.), primjerice, gdje malograđanska egzistencija neumoljivo ide prema eksploziji. Također i u Piljaru (1972., film se prevodi i s Trgovac četiriju godišnjih doba), u kojem se trgovac povrćem koprca u nesretnom braku. Ništa bolje ne prolazi ni heroina-tinejdžerka Effi Briest u istoimenu filmu iz 1974. godine, zatočena u braku s puno starijim mužem. I sve nas to vodi Gorkim suzama Petre von Kant (1972.), gdje jedna überspannt dama teatralno proživljava nevolje u vezi s ljubavnicom.
Fassbinder je živio žestoko, uz alkohol i drogu, a još je žešće radio. Potekao iz imućne, građanske, minhenske obitelji rano je otkrio pobunu, dok mu je homoseksualnost osigurala trajno nadahnuće marginom. Eventualnu vlastitu poziciju poštenog i idealima ljubavi odana čovjeka, koji na kraju biva izigran, izdan i ismijan, opisao je u filmu Nasilje slobode (1975., film je poznat i pod nazivom Fox i prijatelji), gdje je tumačio i glavnu ulogu. Uopće, Fassbinder je možda i najbolji kada se bavi malim čovjekom poratne Njemačke, čovjekom koji više ili manje uzaludno odašilje znake
ljudskosti i osjećajnosti - a u atmosferi otrovne malograđanštine, predrasuda i uskogrudnosti. I premda je uvijek želio stvoriti savršenu melodramu, po uzoru na Sirka, njegove su najbolje melodrame upravo ti «prljavi», pa čak i «zaudarajući» filmovi, koji duboko svjedoče o patnji - premda ta patnja nije blistava niti scenografski dotjerana.
S druge strane, ne mogu se poreći reprezentativnost i dosezi njegove «kasne» trilogije o poratnoj Njemačkoj što sadržava naslove Brak Marije Braun (1979.), Lola (1981.) i Čežnja Veronike Voss (1982.). To je već Fassbinder u finim rukavicama; prva dva filma promatraju poduzetnost dviju spretnih i snažnih junakinja što stvaraju sebi mjesto u novoj Njemačkoj. Čežnja Veronike Voss, pak, govori o propasti bivše zvijezde kojoj, deset godina nakon svršetka rata, ostaju samo uspomene i morfij.
Iako veoma poznata, melodrama Lili Marleen (1981.) ne pripada boljim redateljevim ostvarenjima (treba i napomenuti kako je Fassbinder uvijek bio scenarist ili koscenarist svojih filmova). Što se tiče umjetnikova
zadnjeg filma, stilizirane erotske slikovnice Querelle, riječ je više o prezentaciji bizarnog i začudnog gay-svijeta Jeana Geneta, nego o autentičnim Fassbinderovim preokupacijama. Genet i Fassbinder, naime, divlji su na vrlo različite načine.
Fassbinderov opus tek je tu naznačen: tu su još i kazalište te televizija - treba se sjetiti golema tv-projekta Berlin Alexanderplatz, prema Döblinovu romanu. Rainer Werner Fassbinder odista nije gubio vrijeme; gubio je samo živce, osjećaje, možda i razum. Umjesto Ljudske komedije stvorio je Ljudsku farsu, i zato, opraštajući se u ovom trenutku od njega, možemo pozdrav iz Ratova zvijezda - May Force be with you - preoblikovati u nešto drugo: May Farce be with you. (Dražen Ilinčić)