Najzvučnije autorsko ime novog ciklusa iberoameričkog filma ono je doajena portugalskog, europskog i svjetskog filma Manoela de Oliveire, iznimno vitalnog i najstarijeg aktivnog redatelja na svijetu koji i u dobi od 104 godine neumorno snima i po dva naslova godišnje



Kao jedini živući autor koji je obilježio i nijemi i zvučni film u svojoj domovini, te koji praktički kontinuirano djeluje već više od osam desetljeća, točnije od njegova dokumentarnog prvijenca Douro, Faina Fluvial iz 1931., energični Manoel Cândido Pinto de Oliveira u većini se svojih ostvarenja, dokumentarnih baš kao i igranih, okvirno bavi sudbinom svijeta te smislom života i smrti, pri čemu nadahnuće i energiju crpi iz teatra, književnosti i filozofije. Ovom nam se prigodom predstavlja romantičnom dramom Posebnosti jedne plavuše, iz 2009. godine, o mladom Macáriju, momku iz Lisabona koji putujući vlakom u obalni grad Algarve suputnici u vagonu pripovijeda o slijepoj zaljubljenosti u privlačnu plavušu Luisu, zbog čega ga je njegov strogi ujak i mecena Francisco i poslao na put. Posrijedi je iznimno sugestivno režirana, atmosferična, stilizirana i poetična bunjuelovska storija o slijepoj ljubavi, gubljenju razuma, opsesiji i bijegu, u glavnoj ulozi koje nastupa redateljev unuk Ricardo Trêpa, a njegova je partnerica de Oliveirina dugogodišnja muza Leonor Silveira.

Berlinskim Zlatnim medvjedom ovjenčana politička drama Godina kad su moji roditelji otišli na odmor Brazilca Caoa Hamburgera na spretan način koristi dramaturšku šprancu o bistru i inteligentnu klincu koji nevino i s nerazumijevanjem registrira turbulentna društvena zbivanja u totalitarnom društvu oko sebe. Dok brazilska nogometna reprezentacija predvođena Peléom na svjetskom nogometnom prvenstvu 1970. godine nezaustavljivo juriša prema tituli, desetogodišnjeg nežidova Maura njegovi roditelji, ljevičarski borci protiv režima prisiljeni pobjeći iz zemlje, ostavljaju na skrb starome djedu u Sao Paolu, ne znajući da je on upravo umro. Privremeno nevoljka zaštitnika pronašavši u djedovu susjedu Schlomou, ortodoksnom starom Židovu, Mauro će u susretu različitih religija i kultura na vlastitoj koži spoznati grubost života, otkriti čari prve ljubavi ali i shvatiti istinitost očevih riječi da „u nogometu smiju pogriješiti svi osim golmana“. Sigurno režirano, vrlo dobro glumljeno i ozračjem dječje egzistencijalne tjeskobe nenametljivo obilježeno djelo svakako zavređuje preporuku.

Godine 2011. ovjenčana s osam nagrada argentinske Akademije filmskih umjetnosti i znanosti, uspjela i zanimljiva vestern-drama Aballay neustrašivi suscenarista i redatelja Fernanda Spinera uspjela je adaptacija priče „Aballay“ argentinskog pisca i novinara Antonia Di Benedetta. Riječ je o djelu koje se općenito drži i najboljim filmom u dosadašnjoj karijeri nagrađivana dokumentarista i redatelja kratkih i dugometražnih filmova te TV-serija Fernanda Spinera, među ostalim i autora hvaljene fantastične drame La sonámbula. Riječ je o vizualno efektnom ostvarenju ekspandirajuće tragike, svojevrsnoj argentinskoj inačici špageti-vesterna koja podjednako dobro funkcionira i kao posveta argentinskim kaubojima zvanim gauchos, i kao homage brutalnim realističnim ostvarenjima redatelju dragih filmaša poput Sama Peckinpaha, Sergia Leonea i Waltera Hilla. Autor proznog predloška Antonio Di Benedetto pisao je pod utjecajem Fjodora Mihajloviča Dostojevskog i Luigija Pirandella, njegova djela kritika uspoređuje s onima Julia Cortázara i Ernesta Sábata, a priča prema kojoj je realiziran scenarij filma nastala je tijekom njegova zatočeništva od ožujka 1976. do rujna 1977. godine, za vrijeme diktature generala Videle.

Intrigantnu i vrlo uspjelu biografsku sportsku dramu Heleno, nagrađenu na festivalima u Havani i Limi, potpisuje daroviti Brazilac José Henrique Fonseca. Tragičnu sudbinu iznimno talentirana ali i gotovo podjednako toliko autodestruktivna brazilskog nogometaša Helena de Freitasa (vrlo dobri Rodrigo Santoro), igrača nadimkom Ukleti princ koji je zvjezdane trenutke doživio tijekom četrdesetih godina kao napadač Botafoga da bi 1959. umro od posljedica neliječena sifilisa, autor realizira prilično efektnom crno-bijelom fotografijom i pedantno se pridržavajući činjenica. Skokovitom i fragmentarnom naracijom i kroz paralelan prikaz posljednjeg razdoblja Helenova života i njegovih retrospektivno predočenih „zlatnih godina“, redatelj i suscenarist Fonseca slojevito oslikava osobnost mladića nezrela i egoistična koji se nije znao i mogao boriti s vlastitim demonima. U toj borbi njegovi su suputnici bili najbliži prijatelj Alberto, koji se spletom okolnosti zbližio s Helenovom suprugom Silvijom, i atraktivna ljubavnica Diamantina. U vizualno ekspresivnom fotografijom Waltera Carvalha (Glavni kolodvor) predočenoj storiji o Helenu strast se isprepleće s tugom, uživanje u životu sa suicidalnim nagonima a eros i thanatos neprestano nerazdvojni plešu.

Satirična humorna drama Susjed argentinskih redatelja Mariana Cohna i Gastóna Duprata gledatelje će zapletom neizbježno podsjetiti na TV-dramu Buža Vanče Kljakovića. Priča filma govori o svjetski cijenjenom dizajneru namještaja Leonardu, čovjeku čiji će se skladan ali i pomalo hladan i jednoličan život sa suprugom i kćeri jednog dana početi mijenjati kad njihov novi susjed Victor, čini se prijek i agresiji sklon čovjek, u zidu nasuprotnom njihovu prozoru počne bušiti rupu za postavljanje svog prozora. Nenavikli na nered, nepoštivanje zakona i buku (u životu općenito, jer međusobno komuniciraju vrlo tiho i odmjereno), Leonardo i njegovi ukućani odjednom će se suočiti s drastično različitim, a moglo bi se reći i stvarnim svijetom, svijetom kojim ne dominiraju pravilni geometrijski oblici kao u interijeru njihova doma, svijetom u kojem misli, razgovore i svakodnevne ritualne radnje prekida uporno i dugotrajno lupanje zidarskog malja, te svijetom u kojem susjed Victor, narodski i u komunikaciji izravan čovjek kojem ni nuđenje mita nije zazorno i koji će se u završnici pokazati u znatno drugačijem svjetlu, simbolizira njegovu realističniju, životniju pa možda i svjetliju stranu.
I humornu romantičnu dramu Dar potpisuju dvoje redatelja, Čileanci Cristián Galaz i Andrea Ugalde, koji su kreirali beskonfliktnu i u cjelini vrlo benignu, ali neosporno šarmantnu, nepretencioznu i lako gledljivu priču o otkrivanju (važnosti) ljubavi i prijateljstva u trećoj životnoj dobi. Protagonist je plahi i dobrodušni Francisco, netom umirovljeni profesor fizike koji, suočen s novim životnim okolnostima i još tužan zbog nedavne smrti supruge, počinje razmišljati i o samoubojstvu. No kad jednom počne pripremati pozornicu za taj čin, njegovi višedesetljetni prijatelji Pacheco, Tito i Nicolás iznenadit će ga pozivom na izlet u toplice, na izlet na koji pored Franciscove mladenačke ljubavi Lucy kreće i energična Carmen, žena kojoj će se on svidjeti na prvi pogled. Dovoljno spretno križanje komedije situacije, karaktera i zabune s ozbiljnijim i tamnijim egzistencijalnim motivima najveća je vrlina ovog u cjelini predvidljiva filma.

Iz ostatka ovogodišnjeg ciklusa iberoameričkog filma vrijedi izdvojiti nagrađivanu dramu Bez straha Španjolca Montxa Armendáriza, angažiranu, emotivnu, psihološki iznijansiranu i prilično dojmljivu studiju o zlostavljanoj tinejdžerici Silviji, te opor, ugođajem tjeskoban i dosta efektan triler Nema mira za grešnike Armendárizova sunarodnjaka Enriquea Urbizua, noirovski intoniranu i energično režiranu priču o policajcu Joseu Coronadu koji je prisiljen vraćati dugove zbog počinjenih grijeha. (Josip Grozdanić)