Kasnih šezdesetih kao i ranih osamdesetih prošloga stoljeća, kada sam bio zaposlen u Zagreb filmu divio sam se sjajnim Drugama i Pletenicama, pa kasnije kada sam prešao na TV Zagreb s užitkom sam gledao izvrsno režirane epizode iz serije Nepokoreni grad. Tako sam upoznao Zorana Tadića - redatelja. No, tek sam se s njim uživo sreo kada mi je jedno filmsko poduzeće naručilo scenarij za jugoslavenski „hit“ kombinat u osamdesetim. Pristao sam uz uvjet da režiser bude Zoran Tadić. U višemjesečnom radu nastalo je drugarstvo, sporazumijevanje i zanatski tandem. Pa kada sam s TV Zagreb sklopio ugovor za seriju o Zagrebačkoj školi crtanog filma odmah sam zatražio Zoranove redateljske usluge. U višegodišnjemu radu - oteglo se sve zbog specifičnih tv-uvjeta, ali i ratnog razdoblja, nastalo je i pravo prijateljstvo. Posjećivali smo se često pogotovo kad su mu se rodila djeca.


Kasnih sedamdesetih uređivao sam na TV Zagreb filmsku emisiju 3-2-1…kreni koja je stekla popularnost u velika broja mladaca od koji će mnogi kasnije postati neprijeporne vrijednosti u filmskom, novinarsko i menadžerskom miljeu. Poznati su tada bili i popularni sastanci oko 13 sati u Slastici u Dežmanovu prolazu. U tim smo emisijama obrađivali filmske zanate, ugošćavali svjetske filmske velikane, obrađivali svjetske kinematografije… Ukratko: entuzijastički smo zahvaćali sve što je u vezi sa sedmom umjetnošću. Tako je nastala ideja da predstavimo tv-gledateljstvu kako, zapravo, nastaje igrani film. Zoran je imao scenarij. Sviđao nam se. I tako je potajno - ispod žita - jer TV nije smjela producirati kinematografski film, nastao najprije Ritam zločina, pa onda i Treći ključ.

Zoran je krenuo dalje i prema ocjeni kritike postao izniman filmski redatelj, a Ritam zločina pak najbolji hrvatski film.
Kasnije sjedjeljke na Branimircu subotom postaju pomalo legendarne. Od podneva do 15 h na terasi ljeti ili u Borutu zimi običavali su pijuckati Saša Bjelousov, Jožica Štajner, Milan Šamec, Agar Pata, Mario Bošnjak, Nenad Polimac, Tomica Kurelec, Zoran Tadić… Zoran i ja i posebno se ustrajno družimo. Saznajem među prvima što mu se mota po glavi. Pratim njegove filmske naume i u šetnjama po Bužanovoj ulici. Prebiremo po scenarijima, a posebno po posljednjem koji se, nažalost, nije filmski ni začeo. Tema je bila tako bliska fenomenu Ritma zločina koji je u Madridu, Portou i Bruxellesu, poznato je, dobio zavidne nagrade.

Naglo se Cici razbolio. Kraj se neumitno približavao. Pomalo se usamio. Rjeđe je dolazio na Branimirac. No, nas dvojica nastavljamo druženja. Prošetali bismo ponekad našim kvartom, rijetko nešto i gucnuli. Čini mi se da sam zadnji od naše klape s njim razgovarao, petnaestak dana prije konačna udaljavanja.

Hoće li gore završiti nezapočeti film? Onako kao protagonist njegova zadnjeg, nikada snimljena, scenarija Drvo života.

Nenad Pata, rujan 2007.