U vremenu kada velikim ekranom nije dominirao isključivo Hollywood većina se njih, posebice u Europi, mogla mjeriti s popularnošću američkih „starova“, a i u manje sretnoj situaciji posljednjih desetljeća barem nekoliko njih to i dalje uspijeva. Uz to ovaj ciklus nudi i reprezentativan izbor filmova koji ukazuju na najznačajnija kretanja u francuskoj kinematografiji od Drugog svjetskog rata do novog tisućljeća.

Jedini film u ovom izboru koji je nastao prije završetka Drugog svjetskog rata bio je Djeca raja (Les enfants du paradis, 1944.) Marcela Carnéa (1906. – 1996.) jedan od vrhunaca poetskog realizma, iznimno značajne tendencije koja je dominirala francuskim filmom potkraj tridesetih godina prošlog stoljeća. Uz Jeana Renoira njezin najznačajniji predstavnik i jedini od velikih francuskih filmaša koji je tijekom rata ostao u domovini bio je Carné (kome je stalni scenarist bio iznimni pjesnik Jacques Prévert). On je čuvajući karakteristike poetskog realizma ostvario baš za vrijeme rata svoje najznačajnije filmove Večernje posjetitelje (Les visiteurs du soir, 1942.) i Djecu raja (Les enfants du paradis, 1944.) u kojima je i najdojmljivije uloge ostvarila Arletty (1898. – 1992.) Već cijenjena i popularna kazališna i filmska glumica tek je u njima u svojim četrdesetim godinama postala velika zvijezda vrlo originalno oblikujući ulogu „vampa“ fascinantne ljepote, ali svjesne skromna podrijetla i napora kojim je ostvarila svoju poziciju. Time se s više životne uvjerljivosti, a manje tajanstvenosti razlikovala od holivudskih kolegica. Među zvijezdama najmanje je tipična Véra Clouzot (1913. – 1960.), rođena Brazilka koja se tijekom rata pridružila četverogodišnjoj latinoameričkoj turneji ansambla jednog od najvećih francuskih kazališnih redatelja i glumaca prve polovice dvadesetog stoljeća Louisa Jouveta (1887. – 1951.), ali je ostala zapamćena po efektnosti jedine tri filmske uloge koje je odigrala. Sve ih je režirao njen drugi suprug Henri-Georges Clouzot (1907. – 1977.) jedan od najzanimljivijih redatelja koji su se afirmirali tijekom okupacije i potpuno se potvrdili u oslobođenoj Francuskoj. On je na zanimljiv i vrlo samosvojan način povezao naslijeđe poetskog realizma sa žanrovskim akcijskim okvirom, pa je na taj način realizirao i iznimno napeti akcijski film Nadnica za strah (Le salaire de la peur, 1953.), jedan od vrhunaca francuske kinematografije u prvih desetak poratnih godina, razdoblju koje je i pored raznovrsnosti i zanimljivosti prilično podcijenjeno, zahvaljujući dobrim dijelom i kritičarima slavnog časopisa Cahiers du cinéma koji su, nezadovoljni prethodnicima kao autori radikalno različitim stilskim postupcima kreirali novi val (nouvelle vague), vjerojatno najznačajniju tendenciju francuskog filma s iznimnim odjecima u europskoj, pa i svjetskoj kinematografiji.

Novi val je bitno obilježio i ovaj ciklus, ali više autorima koji su mu bili bliski nego njegovim pravim predstavnicima. Jedan od rijetkih prethodnika koje su novovalovci cijenili bio je Jacques Becker (1906. – 1960.), tridesetih godina prošlog stoljeća asistent velikog Jeana Renoira koji je već prvim filmovima snimljenima tijekom okupacije pokazao iznimnu nadarenost, a nakon završetka Drugog svjetskog rata realizirao niz vrlo uspjelih filmova od kojih su neka prava remek-djela kakva je i Zlatna kaciga (Casque d'or, 1952.) iznimno originalan i vizualno atraktivan spoj neobične ljubavne priče i sukoba mladih ljudi onkraj zakona. Tim se filmom ovdje predstavlja jedna od najvećih francuskih zvijezda Simone Signoret (1921. – 1985.), prva neamerička glumica koja je dobila Oscara (1960.) za britanski film Put u visoko društvo (Room at the Top) Jacka Claytona. Iako se još četrdesetih pojavljivala na filmu, iznimnu popularnost zadobila je u ovom Beckerovom ostvarenju ne samo atraktivnom pojavom nego i iznimnim glumačkim sposobnostima u interpretiranju strasti i snažnih osjećaja. Već tu se moglo zapaziti za nju karakteristično tumačenje žena koje se nađu u teškim situacijama i emocionalnim problemima, nastojeći ih (najčešće uspješno) prevladati snagom osobnosti i intelekta, što je vidljivo i u njenim kasnijim karakternim ulogama. Karijera joj ipak nije bila previše povezana s novim valom, jer je mnogo više radila s drukčije orijentiranim redateljima, a nerijetko je nastupala i u inozemnim produkcijama. Erotičnost i impulzivnost koja ponekad prelazi u lakomislenost prikrivene intelektualizmom i cinizmom kao znacima moguće nadmoćne inteligencije promovirale su Jeanne Moreau (1928.) u reprezentativnu zvijezdu novog vala već u Liftu za gubilište (Ascenseur pour l'échafaud, 1958.), filmu koji je prikazan netom prije pojave novog vala, a imao je većinu njegovih karakteristika, iako se njegova autora Louisa Mallea (1932. - 1995.) i pored njegovih nastojanja traženja novih puteva filmskog izraza i bliskosti novom valu nikada nije držalo pripadnikom tog pokreta. Promjene koje su novi val i druga odstupanja od tradicije donosila u francusku kinematografiju na prijelazu iz pedesetih u šezdesete godine prošlog stoljeća stvorile su i drukčije tipove filmskih junakinja, pa su ih angažirali i modernisti iz drugih kinematografija poput Michelangela Antonionija kojem je Jeanne Moreau igrala glavnu ulogu u Noći (La notte, 1961.), dok je Federico Fellini ulogama u Slatkom životu (La dolce vita, 1960.) i Osam i po (8½, 1963.) pridonio europskom renomeu Anouk Aimée (1932.) koja se u Francuskoj afirmirala i prije pojave novog vala filmovima Ljubavnici iz Verone (Les amants de Vérone, 1949.) Andréa Cayattea i Montparnasse 19 (Les amants de Montparnasse, 1958.) Jacquesa Beckera, da bi njenu posebnost naglasio upravo jedan od najistaknutijih novovalovskih filmova Lola (1961.) Jacquesa Demija, a svjetsku joj je slavu (i nominaciju za Oscara) donijela romantična drama Claudea Lelouchea Jedan čovjek i jedna žena (Un homme et une femme, 1966.).

Sve su spomenute glumice bile europske zvijezde, ali ipak najpopularnija među njima, bila je Brigitte Bardot (1934.) koja je postala fenomen koji je nadišao granice filma, svjetski seks-simbol društva u brzim mijenama s kojim se mogla mjeriti jedino Marilyn Monroe. Tip gotovo tinejdžerske ljepotice koja prezire građanske norme i moralne ograde stvorila je uz pomoć svog prvog supruga Rogera Vadima (1928.- 2000.) u filmu I Bog stvori ženu (Et Dieu... créa la femme, 1956.). Većina filmova u kojima je nastupala bili su skromnih dometa, usmjereni na eksploataciju njene atraktivnosti, pa možda i zbog toga nije uspjela pokazati neke veće glumačke domete. Ipak bila je jedna od glumica o kojima se najviše pisalo i to prvenstveno kao o specifičnoj pojavi u rasponu od idealizirane slike muških snova do ženske pobune protiv muške dominacije kroz neovisnost i pristup ljubavi i seksu kao ostvarenju vlastitih želja na način koji je u to vrijeme bio prihvatljiv samo za muškarce. Tom potonjem tumačenju kao argument je mogla poslužiti i njena uloga u vrhunskom ostvarenju prvaka novog vala i jednog od najvećih svjetskih autora druge polovice dvadesetog stoljeća Jean-Luca Godarda (1930.) Prezir (Le mépris, 1963.) prema romanu Alberta Moravije u kojem je igrala uz nekoliko velikih glumaca i Fritza Langa (1890. – 1976.) jednog od najvećih redatelja prve polovice stoljeća koji je tumačio samog sebe u ovom vrlo originalnom prikazu problema koji prate stvaranje filma u koje se upliće i složenost muško-ženskih odnosa. U sedamdesetima nakon što se Bardot povukla u tridesetdevetoj godini, svjesna da ne može više tumačiti isti tip uloga, među brojnim zvijezdama francuske kinematografije posebno je mjesto zauzela Romy Schneider (1938. - 1982.), njemačko-austrijskog podrijetla koja je većinu filmova snimila u Francuskoj. Uz ljepotu ona je posjedovala i iznimno glumačko umijeće u tumačenju složenih dramskih uloga u kojima je često likove gubitnica oplemenila iznimnim ljudskim vrijednostima. Za to joj je velike mogućnosti pružao istaknuti redatelj Claude Sautet (1924. – 2000.) s kojim je snimila pet filmova, a jedan od najzanimljivijih je Cesar i Rosalie (César et Rosalie,1972.). Sautet naime nikada nije bio blizak novom valu, iako je i u doba njegove dominacije snimio nekoliko vrlo zapaženih, ali drugačijih filmova, a ni Romy Schneider nije s tom tendencijom imala previše dodira. No, fabula Cesar i Rosalie ima znatnih sličnosti s jednim od vrhunaca novog vala Truffautovim Jules i Jim (Jules et Jim, 1962.), pa je zanimljivo vidjeti kako neobični ljubavni odnos jedne žene i dva muškarca uobličuje redatelj drugačijeg senzibiliteta i koliko se protagonistica koju tumači Romy Schneider razlikuje od jedne od najslavnijih uloga Jeanne Moreau.

Zanimljivo je da u ovom Sautetovom filmu zapaženu epizodu tumači tada devetnaestogodišnja Isabelle Huppert (1953.) koja je decenijama jedna od francuskih zvijezda koje unatoč komercijalnoj dominaciji (za status zvijezde iznimno važnoj) američke kinematografije uživa svjetsku slavu, izgrađenu ne na izgledu nego na iznimnim glumačkim sposobnostima i mogućnostima transformacije. Donijelo joj je to i ovogodišnji Zlatni globus i nominaciju za Oscara za Onu (Elle) Paula Verhoevena uz golem broj ostalih nagrada među kojima su i dvije Zlatne palme za najbolju žensku ulogu na festivalu u Cannesu. Huppert je posebno dojmljiva u ulogama žena koje potisnute ili neostvarene želje vode prema šokantnim raspletima, a to se dalo naslutiti već od prve joj glavne uloge u Pletilji čipki (La dentellière, 1977.) jednog od najvećih švicarskih redatelja Claudea Gorette (1929.). Nekoliko velikih kreacija na prijelazu iz sedamdesetih u osamdesete godine potpuno su učvrstile njezin visoki renome, a značajno mjesto među njima zauzima i film kojim se vrlo dojmljivo predstavlja u ovom ciklusu - Loulou (1980.) Mauricea Pialata (1925. – 2003.). On priču o preljubu pretvara u slojevitu studiju suprotnosti između malograđanskog morala i slobode, bliske neodgovornosti marginalaca koji odbacuju skučenost konvencija. Druga velika zvijezda koja se afirmirala sedamdesetih Isabelle Adjani (1955.), egzotična ljepotica kojoj je otac Berber iz Alžira, a majka Njemica, afirmirala se još brže. S nepunih petnaest godina prvi put je nastupila i to u glavnoj ulozi na filmu, sa sedamnaest dobila angažman u nacionalnom teatru Comédie-Française u kojem je pokazala izniman glumački talent, ali ga ubrzo napustila zbog filmske karijere u kojoj joj je prvi izniman uspjeh bila Priča o Adeli H.  (L'histoire d'Adèle H., 1975.) Françoisa Truffauta, a slijedila je i nagrada na kanskom festivalu, te rekordnih pet nacionalnih nagrada César, a za Camille Claudel (1988.) uslijedila je i druga nominacija za Oscara uz nagradu za najbolju žensku ulogu na festivalu u Berlinu. Autor ovog filma je vrhunski snimatelj Bruno Nuytten (1945.) koji se nekoliko puta okušao u režiji, najuspješnije u ovom prvijencu o ženi koja je bila učenica, pa potom ljubavnica velikog kipara Rodina. Njene strasti i neuspjesi da se i sama afirmira kao značajna umjetnica pružili su mogućnost Adjani za vrhunsku interpretaciju njoj kao glumici najbližeg tipa žene koja tragično sagorijeva ne uspijevajući naći ispunjenje svojih snažnih osjećaja.

Još jedna velika zvijezda, nešto mlađa Juliette Binoche (1964.) također je vrlo rano (kao osamnaestogodišnjakinja) započela filmsku karijeru, i ubrzo počela nizati priznanja – za Sastanak (Rendez-vous, 1985.) Andréa Téchinéa osvaja prvu od devet nominacija za Césara, od kojih je samo jednu pretvorila u nagradu i to za Tri boje – plavo (Trois couleurs: Bleu, 1993.) Krzysztofa Kieślowskog zbog kojeg je odbila Spielbergov poziv da nastupi u Jurskom parku. Ipak paralelno s francuskom gradila je i značajnu međunarodnu karijeru, pa je Oscara (za sporednu žensku ulogu) osvojila za Engleskog pacijenta (The English Patient, 1996.) Anthonyja Minghelle, a nominaciju za glavnu ulogu u također britansko-američkoj Čokoladi (Chocolat) Lassea Hallströma. Uz to je jedna od rijetkih koja je uspjela dvaput dobiti Europsku nagradu kao glumica godine, a pobjeđivala je i na sva tri najveća međunarodna festivala – u Cannesu, Berlinu i Veneciji i to uglavnom s francuskim filmovima, pa je njena iznimna pojava koja na ekranu povezuje ljepotu, naslućivanje dubokih skrivenih osjećaja (često tuge i patnje) i veliki raspon glumačkog umijeća nedvojbeno pridonijela da Francuska i danas (ma da joj se to u nas rijetko priznaje) ima veliku i značajnu produkciju za što je potvrda i iznimno dojmljiv film Ljetno doba (L'heure d'été, 2008.) jednog od najzanimljivijih suvremenih francuskih autora Oliviera Assayasa (1955.). O raznovrsnosti i iznimnim dometima francuskog filma u rasponu od više od šezdeset godina, te o načinu na koji su svojim interpretacijama i glumačkim ličnostima tim uspjesima pridonijele velike francuske zvijezde na impresivan način govori i ovaj izbor vrlo vrijednih filmova među kojima ima i pravih remek-djela. (Tomislav Kurelec)