Filmski razvijenija Francuska odvlači belgijske sineaste, i kao što je Georges Simenon postao francuski pisac a Jacques Brel francuski šansonijer, tako je i mnogo filmaša - na čelu s redateljem Jacquesom Feyderom, scenaristom Charlesom Spaakom i mnogim glumcima poslužilo u uspjesima vodeće europske kinematografije

Na listi u svijetu manje poznatih europskih kinematografija nedvojbeno se nalazi i belgijska. Dok su neke od njoj sličnih „malih kinematografija“ već davno znale dočekati trenutke slave, kao npr. Hrvatska sa crtanim filmom, Belgija, koja se ubraja među svjetske najprosperitetnije zemlje, te orbitske trenutke doživjela je tek prije nekoliko mjeseci, nakon što film postoji 110 godina, kada je Dijete, film braće Dardenne, osvojio Grand Prix na festivalu u Cannesu.

Problem je u tome što je Belgija zemlja ograničena tržišta i u njezinim kinima, kao i u mnogim znatno većim državama, apsolutno prevladava američki komercijalni film. Štoviše, dugotrajna grčevita borba belgijske kinematografije za opstanak kao da je zamorila njezino gledateljstvo: hvaljeni i u Cannesu prihvaćeni film Sin, ranije djelo braće Dardenne, gotovo je nezamijećeno prošao kroz belgijska kina.

No, priča o konkurenciji time nije gotova: Belgija je i frankofonska zemlja, pa njezinoj kinematografiji konkuriraju i filmovi iz susjedstva. Pored toga, filmski razvijenija Francuska odvlači belgijske sineaste, i kao što je Georges Simenon postao francuski pisac a Jacques Brel francuski šansonijer, tako je i mnogo filmaša - na čelu s redateljem Jacquesom Feyderom, scenaristom Charlesom Spaakom i mnogim glumcima poslužilo u uspjesima vodeće europske kinematografije.

Napokon, evo i izrazite posebnosti : Belgija je dvojezična zemlja, tako da je i domaće tržište podijeljeno - na valonsko i flamansko, svako - usput dodajmo - s onoliko stanovnika koliko ih po prilici ima Hrvatska, a ako i pomnožimo s dva broj ljubitelja hrvatskog filma, neće se dobiti očaravajući rezultat.

Ipak, budući da je Belgija jedna od gospodarski i kulturno najrazvijenijih zemalja, pa i jedan od centara europske kulture, i to, sjetimo se, još od doba flamanskoga slikarstva, Belgija kao da se, unatoč naznačenim poteškoćama, morala upisati i na neke važnije stranice povijesti filma. Tako, u njoj su djelovali i neki preteče i unapreditelji filmske tehnike kao E. G. Robert, Joseph Antoine Ferdinand Plateau i Grimoin - Sanson, prva se projekcija održala samo tri mjeseca nakon znamenite Lumičreovih u Parizu, od 1904. u Belgiji postoji prvo stalno kino, od 1906. počinju se proizvoditi filmovi, 1921. gradi se prvi veliki studio. No, produkcija je u tim vremenima u svakom pogledu skromna, ali onda dolazi datum kada belgijski film po prvi put doista nešto znači u širim razmjerima: 1927. godina. Tada Belgiju zahvaćaju vjetrovi avangarde, i u tom se okrilju javljaju dva oca belgijske filmske umjetnosti Henri Storck i Charles Dekeukeleire koji stvaraju izvorne dokumentarne i eksperimentalne filmove. Dakle, ističu se na ezoteričnom području stvaralaštva, a to je, izgleda, velika šansa malih kinematografija. Naime, većina daljnjih belgijskih uspjeha također su vezani uz nešto posebno i domaće: takvo je i ono u čemu ona ima prvenstvo u svijetu. U zemlji Van Eykovih, Boscha, Breughela, Rubensa inaugurirao se potkraj tridesetih i četrdesetih 20. stoljeća, zahvaljujući djelima Andréa Cauvina i Paula Haesaertsa, dokumentarističko esejistički film o slikarstvu.

Bolji dani za belgijski igrani film postupno nastupaju tek nakon II. svjetskog rata kada se u sklopu opće afirmacije filma, pa kasnije i njegovih«novalovskih» uzleta javljaju mnoge institucije koje na različite načine razvijaju i materijalno podupiru film - uz bogatu modernu kinoteku, nekoliko međunarodnih festivala, osnivaju se i visoka filmske škola i institut, a od 1963. državni fondovi za film (što zajednički, što odvojeni flamanski i valonski). Produkcija se povećava, zna preći dvadeset igranih filmova godišnje, a ohrabruju se i koprodukcije (jedna od njih je i film Oskarovac Ničija zemlja) U takvom kontekstu javljaju se i nadareniji redatelji i uspjeliji filmovi. Uz prikaz vlastitih aktualnosti i značajnih događanja u prošlosti, u mnogima od njih se istražuje i nešto uočljivo belgijsko, jedna nova ezoterija. Kako već i priliči zemlji Renéa Magrittea a i pisca fantastike Jeana Raya, pojavljuju se filmovi, npr. Andréa Delvauxa i Harryja Kümela, u kojima se znaju i nevidljivo prepletati fantazmagorija i zbilja. I sve u svemu, usprkos krizama i još neriješenim bitnim preprekama razvoju, uslijedile su - s uglavnom sve bržom frekvencijom, brojne kandidature za Oscara, razne međunarodne nagrade za dokumentarni film, napokon i spomenuti Grand Prix u Cannesu. I možda će jednoga dana uslijediti i priča o mogućnosti prevladavanja materijalnih poteškoća, i to s Belgijom kao primjerom, kao njezinim protagonistom. (Ante Peterlić)