Japanski redatelj, aktivan od sredine dvadesetih do kraja šezdesetih prošloga stoljeća. Karijeru je započeo 1923. godine kao pomoćnik redatelja za Shimazua Yasujiru u filmskom studiju Shōchiku. Shimazu je bio jedan od začetnika žanra
shōshimingeki koji se bavio životom ljudi niže i srednje klase, u čemu se i Gosho kasnije pokazuje vještim. U prvim filmovima često se bavi likovima koji su imali određeni fizički ili mentalni hendikep (
Mura no hanayome / The Villiage Bride, 1928.). Iako su ti radovi danas cijenjeni, tada je bio oštro kritiziran pa je promijenio tematiku. Među njegovim značajnijim filmovima su
Sabishiki ranbomono (Lonely Hoodlum, 1927.),
Madamu to nyobo (The Neighbor's Wife and Mine, 1931.), prvi potpuno zvučni film u Japanu,
Koi no hana saku Izu no odoriko (Dancer of Izu, 1933.) koji snima opet u nijemoj tehnici; komedije
Hanayome no negoto (The Bride Talks in Her Sleep, 1933.) i
Hanamuko no negoto (The Bridegroom Talks in His Sleep, 1935.), drama
Oboroyo no onna (Woman in the mist, 1936.). Godine 1941. prelazi u filmski studio Daiei, no tijekom ratnih godina snima samo četiri filma, nezadovoljan ograničenjima politike propagandnih filmova. Režira romantičnu dramu
Ima hitotabi no (One More Time, 1947.) i
Wakare-gumo (Dispersed Clouds, 1951.) i iste godine osniva vlastitu produkcijsku kuću Studio 8 Productions. Za film
Entotsu no mieru basho (The Four Chimneys, 1953.) dobio je posebnu nagradu za mir na filmskom festivalu u Berlinu 1953. godine. Iz njegova kasnijeg perioda izdvajaju se filmovi
Osaka no yado (An Inn at Osaka, 1954.),
Kiiroi karasu (Yellow Crow, 1957.),
Aijo no keifu (Elegy of the North, 1961.),
Osorezan no onna (Woman of Osore Mansion, 1965.). Zbog njegova humanističkog pristupa i suosjećajnog prikaza svakodnevnog života običnih ljudi, među japanskim se filmskim kritičarima ustalio termin goshoizam označavajući stil koji gledaoca istovremeno tjera na smijeh i plač.
