Lotte Reiniger, rođena, 2. 6. 1899. godine, izumiteljica je siluetnog filma i autorica prvoga dugometražnog animiranog filma Avanture princa Achmeda (Die Abenteuer des Prinzen Achmed, 1926), napravljenog jedanaest godina prije Disneyeve Snjeguljice i sedam patuljaka za koju se najčešće tvrdi da je prvi film takve vrste.
Njen budući rad određen je još u djetinjstvu kada ju je oduševila kineska tehnika kazališta sjena i filmovi Georgesa Méličsa i Paula Wegenera. Zbog potonjeg se 1916. priključila teatru Maxa Reinhardta. Wegener je zapazio njen talent i zaposlio je da izrađuje siluete za uvodne špice njegovih filmova Apokalypse (1918) i Lovac štakora iz Hamelna (Der Rattenfänger von Hameln, 1918). Prvi film Das Ornament des verliebten Herzens Lotte je snimila 1919. godine, a dvije godine kasnije udala se za Carla Kocha koji je s njom radio na filmu. Od 1920. do 1923. snimala je filmske bajke i reklame za Juliusa Pinschewera uključujući Markizinu tajnu (Das Geheimnis der Marquise, 1922). Lotte i Carla Kocha je potom njemački bankar Louis Hagen pozvao da budu učitelji njegovoj djeci, a on je financirao njeno najvažnije djelo Avanture princa Achmeda (Die Abenteuer des Prinzen Achmed, 1926). Film, inspiriran pričama 1001 noći, započet je 1923. godine, a tijekom tri godine izrade napravljeno je oko 300 000 snimaka. Premijerno je prikazan 23. 9. 1926. u berlinskom kinu Marmorpalast. Novo predstavljenu zvučnu tehniku Lotte je iskoristila kako bi snimila siluetne filmove prema glazbenim motovima Zehn Minuten Mozart (1930), Harlekin (1931), Carmen (1933) i Papageno (1935). Njemačku je napustila 1936. godine, radeći neko vrijeme u Engleskoj, Francuskoj i Italiji. Godine 1944. vratila se u Njemačku no 1949. ju je opet napustila i otišla u London. Neko vrijeme je radila reklame za kompaniju G. P. O, a pedesetih serije filmova bajki za Primrose Productions u vlasništvu Louisa Hagena, sina bankara koji je financirao Avanture princa Achmeda. Nakon smrti supruga Carla 1963. daljnji rad je nastavila nešto slabijim intenzitetom. Snimila je još nekoliko filmova, napisala knjigu “Shadow Theatres and shadow-films”, radila na ilustracijama Mozartovih opera i predavala na Goethe Institutu. Neko vrijeme provela je u Kanadi gdje je snimila Aucassin und Nicolette (1975).