Malijski redatelj. Od 1963-69. studira na moskovskoj visokoj filmskoj školi VGIK u klasi Marka Donskoja, te realizira tri kratka filma, Čovjek i idoli (L'homme et les idoles, 1965), Izvori inspiracije (Sources d'inspiration, 1966) i Aspirant (L'aspirant, 1968). Po povratku na Mali, u razdoblju od 1969-72, u sklopu Odjela za kinematografiju Ministarstva za informiranje (SCINFOMA), režira niz dokumentarnih filmova u kojima se uglavnom bavi životom i kulturnim nasljeđem malijskih i drugih afričkih naroda. S veoma skromnim sredstvima realizira srednjometražni film Pet dana u životu (Cinq jours d'une vie, 1972), realističnu priču o mladiću koji napušta kuransku školu, a potaknut uspjehom osniva vlastitu tvrtku, Les Films Cissé. Dugometražni prvijenac Mlada djevojka (Den muso, 1975), o gluhonijemoj djevojci koja počini samoubojstvo nakon što je obitelj osudi saznavši da je silovana i da očekuje dijete, djelo je socijalnog realizma u kojem oslikavala položaj suvremene malijske žene. Probleme suvremene svakodnevice nastavlja istraživati i u filmu Rad (Baara, 1977), jednom od prvih afričkih filmova o proletarijatu, u kojem kroz priču o inženjeru koji se suprotstavlja menadžeru u tvornici tekstila prikazuje pohlepu i korupciju poslovne elite, ali i rastuću svijest radnika. Slijedi čuveni Vjetar (Finyé, 1982), u kojem kroz ljubavnu vezu dvoje studenata, političkih aktivista različitih obiteljskih pozadina, nudi refleksije o afričkoj politici s blagim asocijacijama na autoritarni režim Moussa Traoréa, a za koji je nagrađen na filmskom festivalu u Kartagi te na panafričkom festivalu FESPACO u Burkini Faso. Međunarodnu reputaciju i status jednog od najznačajnijih afričkih redatelja stječe filmskom bajkom utemeljenoj na drevnoj malijskoj legendi, Svjetlost (Yeelen, 1987), pričom o mladiću s nadnaravnim moćima koji u 13. stoljeću kreće na putovanje zapadnoafričkim predjelima Malija ne bi li pronašao pomoć u borbi protiv vlastita oca, šamana kulta Komo, koji ga želi ubiti. Tim se djelom odmiče od socijalnog realizma karakterističnog za njegove ranije filma te kroz priču o generacijskom konfliktu rekreira tradicionalnu, gotovo zaboravljenu usmenu predaju naroda Bambara, Dogon i Fula. Uz status jednog od najznačajnijih afričkih filmova svih vremena te nagrade žirija i ekumenskog žirija na filmskom festivalu u Cannesu 1987, časopis Empire uvrstio ga je 2010. na listu 100 najboljih ostvarenja svjetskoga filma izvan engleskog govornog područja. U nastavku karijere slijedi komercijalno neuspješan panafrički film o aparthejdu, Vrijeme (Waati, 1995), a nakon poduže pauze realizira obiteljsku dramu Reci mi tko si (Min Ye, 2009), te potom dva dokumentarna filma, Sembene! (O Sembene!, 2013) i Naš dom (O Ka, 2015). (MR)