Japanski redatelj, aktivan od druge polovice tridesetih do početka osamdesetih prošloga stoljeća. Karijeru je započeo glumeći u kazalištu za vrijeme studija na Sveučilištu Waseda. Sve je odbacio kako bi se pridružio filmskom studiju Shochiku gdje je od 1933. godine radio kao pomoćnik redatelja za Mikija Narusea i ostale. Četiri godine kasnije počeo je režirati prve filmove za filmski studio Toho. Međunarodnu pažnju privukao je prvom ekranizacijom francuskog romanaLa Symphonie pastorale Andréa Gidea, pod imenom Den'en kôkyôgaku (1938.). Iako je bio član japanske komunističke partije, za vrijeme Drugog svjetskog rata snimio je nekoliko propagandnih filmova. Nakon rata, pobunio se protiv Toho-a za vrijeme štrajka radnika 1948. nakon čega je otpušten. Priznati redatelj postaje tek pedesetih godina filmovima snimanim u nezavisnoj produkciji. Filmovi su u ljevičarskom duhu, borbeni i društveno osviješteni, a među njima je najpoznatiji Hakone fûunroku (1952.). Od šezdesetih snima veće filmove poput književnih adaptacija Shiroi Kyotou (The Great White Tower, 1966.), Karei-naru ichizoku (The Family, 1974.), Kôtei no inai hachigatsu (1978.) te ratne trilogije Senso to ningen (Men and War) koju čine Senso to ningen: Unmei no jokyoku (1970.), Senso to ningen II: Ai to kanashimino sanga (1971.) i Senso to ningen III: Kanketsuhen (1973.).