ULOGE:
Kinuyo Tanaka (Orin),
Teiji Takahashi (Tatsuhei),
Yûko Mochizuki (Tamayan),
Danko Ichikawa (Kesakichi),
Seiji Miyaguchi (Mata-yan),
Keiko Ogasawara (Matsu-yan)

SCENARIJ:
Keisuke Kinoshita (prema priči Shichirôa Fukazawe)

FOTOGRAFIJA:
Hiroshi Kusuda

GLAZBA:
Chûji Kinoshita,
Matsunosuke Nozawa

MONTAŽA:
Yoshi Sugihara

Sadržaj:

U udaljenom japanskom selu smještenom na obroncima planine Narayama, tijekom 19. stoljeća mještane izuzetno muče siromaštvo i nedostatak hrane. Stoga su razvili okrutan običaj nazvan „ubasute”, u skladu s kojim svi mještani koji navrše 70. godinu života moraju biti odvedeni u planinu i prepušteni smrti od gladi i hladnoće. Starijoj ženi Orin približava se 70. rođendan, i svjesna je da će se uskoro morati suočiti sa svojom sudbinom, te se priprema za odlazak u planinu tijekom tradicionalnog festivala Narayama. No prije odlaska želi se što više pobrinuti za članove svoje obitelji, osobito za obudovjelog 45-godišnjeg sina Tatsuheija, kojeg bi željela oženiti njegovom vršnjakinjom Tamayan, odnedavno također udovicom iz susjednog sela. No tu su i tri Orinina zločesta unuka, među kojima se izdvaja podli Kesakichi, čija je djevojka trudna i koji jedva čeka da Orin ode u planinu, čemu se pak snažno protivi Tatsuhei.

U dojmljivo stiliziranoj drami temeljenoj na romanu nagrađivanog japanskog književnika i gitarista Shichira Fukazawe te 1958. godine prikazanoj u konkurenciji festivala u Veneciji, jedan od najznačajnijih japanskih filmaša Keisuke Kinoshita (Besmrtna ljubav, Djeca Nagasakija) obradio je drevnu nacionalnu legendu o senicidu, odnosno o običaju zvanom Ubasute. Kinoshita je bio autor estetizirana stila često sklon portretiranju tragičnih ženskih likova, kao i političkih žrtava i žrtava rata, klasnih društvenih razlika i egoizma. Njegova Balada o Narayami realizirana je tradicionalnom tehnikom Kabuki teatra, pri čemu je spoj tradicionalnog teatra, drevne legende i onodobne suvremene filmske tehnike sjajno izveden. Posrijedi je impresivan meditativan prikaz ljubavi, sebičnosti i slijepe poslušnosti s jedne te borbe za humanost i ljudsko dostojanstvo s druge strane, kroz propitivanje tradicionalnog japanskog običaja koji je krajnje nehuman i bezdušan. Maestralno režiran i naglašeno humanistički usmjeren film gotovo u potpunosti snimljen u studiju, što mu povremeno daje ugođaj artificijelnosti, zahvaljujući raskošnom koloritu predstavlja vizualnu gozbu.

boja, 98'