ULOGE:
Aïssa Maïga (Melé),
Tiécoura Traoré (Chaka),
Maimouna Hélène Diarra (Saramba),
Habib Dembélé (Falaï),
Djénéba Koné,
Hamadoun Kassogué

SCENARIJ:
Abderrahmane Sissako

FOTOGRAFIJA:
Jacques Besse

MONTAŽA:
Nadia Ben Rachid,
Pauline Casalis

Sadržaj:

U gradu Bamaku, prijestolnici afričke države Mali, u improviziranoj sudnici smještenoj u dvorištu jedne kuće organizira se neobičan sudski proces. Sudi se Svjetskoj banci i Međunarodnom monetarnom fondu, a obje velike i moćne financijske organizacije optužene su zbog planskog i organiziranog uništavanja Afrike, podjednako u ekonomskom kao i u društvenom i humanističkom smislu. Svjedoci su ljudi različitih profesija i socijalnih zaleđa, među njima su i profesori, pisci i ljudi sa sela, svi su baš kao i suci različitih rasa. Svi žestoko napadaju globalnu politiku, nabrajaju zločine svjetskih financijskih organizacija te kritiziraju iste, da bi jedna ogorčena svjedokinja ustvrdila kako prokletstvo Afrike nije njezino siromaštvo, već da je „crni kontinent” upravo suprotno žrtva zbog svog bogatstva. Istodobno s odvijanjem improviziranog sudskog procesa u kući se odvija uobičajeni svakodnevni život njezinih stanovnika, koji i prolaze dvorištem u kojem je sudnica, u njemu se umivaju i peru, puše i razgovaraju.

Godine 2004. nagrađena na Međunarodnom filmskom festivalu u Amiensu, a tri godine kasnije uz nominaciju za francusku filmsku nagradu César u kategoriji izuzetno obećavajuće glumice (Aïssa Maïga) nominirana za nagrade na festivalima u Istanbulu i Adelaideu, angažirana drama scenarista i redatelja Abderrahmanea Sissakoa neobičan je, začudan i u mnogočemu jedinstven primjer polemičkog političkog filma. U djelu u kojemu je fiktivnu sudnicu organizirao u dvorištu svoje obiteljske kuće u Bamaku, te u kojemu i sam tumači sporednu ulogu, autor učinkovito spaja fikciju i stvarnost te stvara izrazito kritički usmjereno ostvarenje u kojemu progovara o čemernoj pa i tragičnoj afričkoj stvarnosti. U redateljevu fokusu je globalizacija koja, predstavljena djelovanjem moćnih financijskih institucija, uništava Afriku, dok je sam sudski proces, na kojem svjedoče i afričke političarke i političari, mučan i iscrpljujući. Naglašena tezičnost i idejni balast cjeline kao posljedicu imaju i određenu redundantnost te verbalnu doslovnost pa i parolaštvo, s porukama da je zdravstvena skrb u Africi dostupna samo imućnima, dok siromašni umiru prepušteni samima sebi, te da su institucije ogrezle u korupciji, a „bol Afrike” najefektnije je opredmećena u sceni u kojoj tamnoputa pjevačica na pozornici pjeva i istodobno plače.

boja, 115'