ULOGE:
Ryan O'Neal (Barry Lyndon),
Marisa Berenson (Lady Honoria Lyndon),
Patrick Magee (The Chevalier du Balibari),
Hardy Krüger (kapetan Potzdorf),
Steven Berkoff (Lord Ludd)

SCENARIJ:
Stanley Kubrick (prema romanu Williama Makepeacea Thackerayja)

FOTOGRAFIJA:
John Alcott

MONTAŽA:
Tony Lawson

KOSTIMI:
Milena Canonero,
Ulla-Britt Söderlund

Sadržaj:

Sredinom osamnaestog stoljeća, u malom selu u Irskoj, Redmond Barry siromašni je mladić s farme zaljubljen u svoju rođakinju Noru Brady. Kad se Nora zaruči s britanskim kapetanom Johnom Quinom, kako bi se izbavila iz siromaštva, Barry Quina izazove na dvoboj pištoljima. Pobjeđuje i, misleći da je ubio kapetana, bježi u Dublin, ali je putem opljačkan. Lišen alternative, Barry se pridružuje britanskoj vojsci kako bi se borio u Sedmogodišnjem ratu na njemačkom tlu.

Dezertira i prisiljen je pridružiti se pruskoj vojsci, gdje spašava život svom kapetanu i postaje njegov štićenik, ali i špijun irskog kockara Chevaliera de Balibarija. Pomaže Chevalieru i postaje njegov suradnik sve dok se ne odluči oženiti bogatom udovicom, lady Honorijom Lyndon, kako bi se klasno uzdignuo. Njih dvoje sele se u Englesku, a Barry, u svojoj opsesiji plemstvom i luksuzom, nezasitno troši Honorijino bogatstvo te stvara opasnog i osvetoljubivog neprijatelja…
 

Nakon što mu je propao planirani projekt biografskog filma o Napoleonu, jer su financijeri procijenili da im se ulaganje neće isplatiti, Stanley Kubrick, koji se za taj projekt pripremao intenzivnim čitanjem literature o francuskom vladaru i općenito osamnaestom i ranom devetnaestom stoljeću, po svaku je cijenu svoj sljedeći film želio smjestiti u to povijesno razdoblje. Isprva se odlučio na adaptaciju klasičnog Thackeryjeva romana Sajam taštine, no zaključio je da svu narativnu složenost tog djela ne bi mogao kondenzirati u trosatni film. Stoga se naposljetku odlučio na prilagodbu drugog, nešto ranije objavljenog klasikova djela Sreća Barryja Lyndona iz 1844., koje neki povjesničari književnosti smatraju prvim romanom 'bez junaka' odnosno s tzv. antijunakom umjesto standardnog protagonista.

Kubrick je maestralno transponirao briljantnu Thackeryjevu ironiju u filmski medij, uprizorivši sa svojom karakterističnom, izrazito hladnom distanciranošću epsko-lakonski narativ o pripadniku nižeg staleža 'bez okusa, boje i mirisa', koji se penje po društvenoj ljestvici. Kompanija Warner Bros uvjetovala je svoju financijsku potporu izborom jednog od deset najkomercijalnijih glumaca, prema službenoj listi, za naslovnu ulogu, a među tom desetoricom za Kubricka su, godinama i izgledom, u obzir dolazili samo Robert Redford i Ryan O'Neal. Režiser se odlučio za petoplasiranog Redforda, no ovaj ga je odbio, pa je na kraju uloga pripala drugoplasiranom O'Nealu, koji se na toj poziciji našao prvi i posljednji put zbog silnog uspjeha filma Ljubavna priča (ironično, nekoliko sljedećih godina Redford će biti na broju jedan te liste, a O'Neal se na njoj više nikad neće pojaviti).

Kubrickova i O'Nealova suradnja nije bila glatka, ponajprije zato što je glumcu s vremenom (snimanje je trajalo osam mjeseci) postala suviše naporna režiserova navada da svaki kadar snima s dvadeset do pedeset repeticija (jedan od kadrova navodno je snimio s više od sto repeticija). Barry Lyndon odmah je prepoznat kao izniman umjetnički poduhvat i doseg, no ne i kao djelo najvišeg ranga, no s vremenom reputacija mu je rasla te se danas uglavnom smatra neupitnim remek-djelom, a po nekima i jednim od najboljih i najutjecajnijih filmova svih vremena.

Posebno se ističe iznimna vizualnost odnosno dizajn (fotografija, scenografija i kostimografija nagrađene su Oscarom, kao i izvorna glazba Leonarda Rosenmana, dok su film, režija i scenaristička adaptacija bili nominirani), pri čemu redateljski stil odlikuje mnoštvo dvoplanova i često korištenje zooma, a prizori snimani samo uz svjetlost svijeća, bez ikakve dodatne (umjetne) rasvjete, što je prvi put ostvareno u povijesti filma, postali su legendarni. Barry Lyndon jedan je od omiljenih filmova Martina Scorsesea i Larsa von Triera, što je posebno vidljivo u slučaju potonjeg, od korištenja naracije s poglavljima do cinične ironije u pogledu na svijet i ljude.

boja, 184'