ULOGE:
Adan Jodorowsky (Alejandro Jodorowsky),
Brontis Jodorowsky (Jaime Jodorowsky),
Leandro Taub (Enrique Lihn),
Pamela Flores (Sara / Stella Díaz Varín),
Alejandro Jodorowsky,
Jeremias Herskovits (Alejandro Jodorowsky kao dijete)

SCENARIJ:
Alejandro Jodorowsky

FOTOGRAFIJA:
Christopher Doyle

GLAZBA:
Adan Jodorowsky

MONTAŽA:
Maryline Monthieux

Sadržaj:

Prijestolnica Čilea Santiago tijekom 40-ih i 50-ih godina prošlog stoljeća, u vrijeme odrastanja i sazrijevanja mladog Alejandra Jodorowskog. Bilo je to vrijeme u kojem se Alejandro unatoč protivljenju svoje obitelji postupno počeo oslobađati svih dotadašnjih ograničenja, u kojem je odlučio postati pjesnik te u kojem je ušao u krugove umjetničke i intelektualne avangarde svog vremena. Zahvaljujući tome upoznao je najznačajnije tadašnje čileanske umjetnike poput pjesnika, romanopisca i dramatičara Enriquea Lihna, pjesnikinje Stelle Díaz Varín, pjesnika, matematičara i fizičara Nicanora Parre te brojne druge koji će postati stupovi suvremene latinoameričke književnosti. U njihovu se društvu Alejandro nadahnjivao ljepotom svakodnevne egzistencije te je zajedno s njima istraživao autentičan i ničim ograničen život. Dok su živjeli senzualno, slobodno i ludo, Alejandro i ostali su uživali u poetskom i općenitom umjetničkom eksperimentiranju.

Središnji dio autorove zasad autobiografske trilogije (izvorno je planirano pet filmova), koju zaokružuju igrani film Ples realnosti i dokumentarac Psihomagija, umjetnost koja liječi, dovršava priču o redateljevu problematičnom i bolnom odnosu s roditeljima. Zbivanja se izravno nastavljaju na Ples realnosti, pa majka i nakon selidbe obitelji u Santiago s Alejandrom nastavlja komunicirati opernim arijama, dok je otac postao još grublji, stroži i zabrinutiji glede budućnosti svog sina u velikom gradu. Otac je sinu branio druženje s umjetnicima, a mladić je želio upravo to, disanje u ritmu prljavog grada napučenog klošarima i prostitutkama. Uronivši u poeziju Federica Garcíje Lorce i prihvativši tezu da je život poezija, Alejandro je bio prisiljen birati između obitelji i poezije, jer je njegov otac Lorcu i slične umjetnike smatrao zgubidanima, gejevima i propalicama čije društvo njegovu sinu, za kojeg je želio da postane liječnik i ozbiljan čovjek, ne može donijeti ništa dobro. Riječ je o intimnom i izrazito sentimentalnom filmu koji se doima poput psihoterapije, odnosno autorova pokušaja izlječenja od traume uzrokovane rastrganošću između bespomoćne majke pune ljubavi i oca koji mu nikad nije pokazao da ga voli. To je najviše sentimentalnosti koja se može naći u umjetničkom univerzumu Jodorowskog, koji u filmu ocu govori „Time što me nisi volio pokazao si mi da je ljubav sve!”. Dakako, tu je i dosta uobičajenog repertoara neobičnosti i bizarnosti koje se mogu očekivati u redateljevu filmu, među poetskim dijelovima provlače se provokativni motivi vezani uz menstruaciju, krvarenje i povraćanje, tu su i očekivani šokantni detalji koji su u ovom slučaju posve smisleni i estetizirani, a u suradnji s uglednim snimateljem Christopherom Doyleom (Spremni za ljubav i 2046 Kar-Waija Wonga, Heroj Yimoua Zhanga) Jodorowsky bilježi impresivne kadrove grada u kojem je odrastao, a na čijim ulicama život slave kosturi i vragovi.

boja, 128’