ULOGE:
Kristy McNichol (Julie Sawyer),
Christa Lang (medicinska sestra),
Vernon Weddle (veternar),
Jameson Parker (Roland Grale),
Samuel Fuller (Charlie Felton)

SCENARIJ:
Samuel Fuller,
Curtis Hanson

FOTOGRAFIJA:
Bruce Surtees

GLAZBA:
Ennio Morricone

MONTAŽA:
Bernard Gribble

Sadržaj:

Vozeći se noću Los Angelesom, glumica Julie Sawyer slučajno naleti svojim autom na bijelog psa ovčara. Poslije veterinarskog tretmana, ona ga povedene doma, a onda pokušava pronaći njegove vlasnike. Kad nepoznati nasilnik provali u njezinu kuću i pokuša je silovati, pas je spasi otjeravši zlikovca. Nakon toga ona ga odluči zadržati, što se ne svidi njezinom dečku Rolandu Graeleu. Ubrzo se pas išulja iz kuće, te napadne i usmrti taksista crnca. Kasnije, Julie ga povede sa sobom na glumačku probu, gdje pak napadne crnu glumicu. Naime, psa je bjelački rasist istrenirao da napada osobe crne boje kože kad god i gdje god ih vidi, o čemu Julie ništa ne zna…

Godine 1975. hollywoodska filmska kuća Paramount otkupila je prava na adaptaciju autobiografskog antirasističkog romana Bijeli pas francuskog pisca Romaina Garyja, jedinog dvostrukog dobitnika najveće francuske književne nagrade Goncourt (ali pod dva različita imena, a da oba pripadaju istom autoru doznalo se tek nakon njegova samoubojstva koje je počinio zajedno sa suprugom). Za pisanje scenarija angažiran je Curtis Hanson, mnogo kasnije tvorac istaknutih filmova Ruka koja njiše kolijevku, L. A. povjerljivo i Zlatni dečki, s naputkom da što je moguće više podigra motiv rasizma, dok je za režisera predviđen Roman Polanski. Međutim upravo u to vrijeme potonjem se dogodila dobra poznata afera sa seksualnim iskorištavanjem maloljetnice, i on je pobjegao iz Amerike da se više nikada ne vrati. Projekt se odužio, na njemu se izmijenilo više scenarista, a zbog štrajka hollywoodskih režisera i scenarista početkom 80-ih Paramount je zaključio da se film mora što prije završiti sa što skromnijim budžetom. Hanson, koji je u međuvremenu ponovo angažiran, predložio je za režisera veterana Sama Fullera, autora oduvijek sklonom kontroverznim i provokativnim temama u niskobudžetnim produkcijskim uvjetima koji se, osim toga, u svom opusu već bavio rasnom tematikom (Kuća od bambusa, Vrata Kine, Grimizni kimono). Fuller je naposljetku i izabran, iako je bitno promijenio postavke predloška i suprotno inicijalnim težnjama Paramounta itekako istaknuo rasni aspekt. U romanu je vlasnik psa crnački musliman koji ga trenira da napada i ubija bijelce, što je Fuller u američkom kontekstu izmijenio u bijelca koji trenira psa da napada i ubija crnce. No promijenio je i kraj – dok je onaj u romanu optimističan, porazan po rasizam, u filmu će se također istaknuti teza da je rasizam nešto naučeno a ne urođeno, međutim film je puno skeptičniji prema stavu da se to naučeno može 'odučiti', izliječiti. Odnosno, ako se sam rasizam i može poništiti, ono što mu stoji u podlozi, mržnja, neizlječiva je jer je jedan od nagonskih impulsa, odnosno temeljnih osjećaja bez kojih razvijenija živa bića poput ptica i sisavaca ne bi opstala na ovom svijetu tokom tisućljeća (pred)povijesti. Paramount je film smatrao prekontroverznim i nakon nekoliko probnih projekcija i ultraograničene mini-distribucije naprosto ga je bunkerirao. Fullera je to jako povrijedio, smatrao je da je film povučen iz distribucije zbog straha od reakcija američkih rasističkih organizacija poput Ku Klux Klana, iako je puna istina da je strah postojao prije svega od liberalnih aktivista i mogućnosti da oni film shvate kao rasistički, te se preselio u Francusku odlučan da više nikad ne režira u Americi. Film je naposljetku imao redovnu američku distribuciju tek 1991., uz odličan prijem kritike, dok smo ga u jugoslavenskim kinima mogli vidjeti već u prvoj polovici 80-ih.

boja, 90'