ULOGE:
Ryan Gosling (K),
Dave Bautista (Sapper Morton),
Robin Wright (poručnica Joshi),
Harrison Ford (Rick Deckard),
Ana de Armas (Joi),
Sylvia Hoeks (Luv),
Carla Juri (dr. Ana Stelline),
Jared Leto (Niander Wallace)

SCENARIJ:
Hampton Fancher,
Michael Green

FOTOGRAFIJA:
Roger Deakins

GLAZBA:
Benjamin Wallfisch,
Hans Zimmer

MONTAŽA:
Joe Walker

Sadržaj:

Od trenutka kad se lovac na replikante Rick Deckard susreo s replikantom Royem Beattyjem prošla su tri desetljeća, a u međuvremenu se zbilo Zamračenje, gotovo kataklizmička pojava tijekom koje su na Zemlji izbrisani svi digitalni podaci a sačuvani su samo oni papirnati. Nastupila je velika glad a korporaciju Tyrell preuzeo je Niander Wallace, tajkun koji se obogatio na proizvodnji sintetičke hrane i koji se praktički smatra bogom, osobito u odnosu prema replikantima. U međuvremenu je razvijena nova vrsta replikanata, Nexus 8 i 9, a posljednje primjerke nekadašnje nesavršene vrste Nexus 8 love upravo ti novi replikanti, među koje spada i odlučni K. Kad K tijekom akcije susretne stari model replikanta Sappera Mortona, on mu prije eliminacije kaže da ne zna što je čudo, jer ga nikad nije vidio. A to ´čudo´ je rođenje djeteta iz veze Deckarda i replikantice Rachael, osobe rođene iz odnosa dviju vrsta, saznanje o čemu će na više razina pokrenuti niz događaja. Dok se među replikantima razvija pokret otpora koji u toj osobi vidi mogućeg mesiju, nje će se uz pomoć najodanije suradnice Luv pokušati dočepati i tiranin Wallace. Istodobno, K-ovu šeficu Joshi počet će mučiti određene etičke dvojbe, a sam K će u jednom trenutku pomisliti da bi upravo on mogao biti ta osoba.

Godine 2018. od pet nominacija za Oscara nagrađena onima za najbolju fotografiju i vizualne efekte, te iste godine u istim kategorijama ovjenčana i dvjema britanskim filmskim nagradama BAFTA, fantastična egzistencijalna triler-drama redatelja Denisa Villeneuvea nastavak je antologijskog filma Istrebljivač / Blade Runner Ridleyja Scotta iz 1982. godine. Scottov Blade Runner film je koji sjajno stari, koji protokom vremena samo dobiva na vrijednosti, ponajviše zbog psihološkog nijansiranja protagonista i važnih sporednih likova, zbog filozofičnosti i metafizičnosti, naglašavanja impresivnog socijalnog konteksta te zbog angažmana inteligentno zaogrnutog u žanrovsko ruho s akcijskim elementima. U izvornom Istrebljivaču unutarnji svemir likova važniji je od onog izvanjskog, relativiziranje humanosti ostavlja dovoljno mjesta za slutnje i pretpostavke koje su dijelom elaborirane u Scottovoj redateljskoj inačici filma, a žanr se modernizira i zadivljujućim stilizacijama te bogatstvom scenografsko-ikonografske slike i njezinih detalja. Scott je dojmljivo posvojio realitet futurističkog svijeta pisca Philipa K. Dicka, autora romana Sanjaju li androidi električne snove, koji je uvijek primarno u funkciji oslikavanja psihičkih stanja likova uz fokusiranje na samu bit humanosti te angažman protiv otuđujućih uvjeta čovjekova života i egzistencijalnih okolnosti koje su se otele nadzoru. U takvom kontekstu bilo je logično i neminovno da nastavak Bladea Runnera, ma tko ga režirao te prema čijem god scenariju i u čijoj god produkciji bio snimljen, bude inferiornije ostvarenje. Jednostavno, film toliko blizak savršenstvu ne može dobiti kakvoćom ravnopravan nastavak, osobito ne u smislu značenjskog i interpretativnog bogatstva izvornika i u današnje doba u kojem forma ima primat nad sadržajem. Denis Villeneuve je redatelj kojem najbolje leži žanr psihološke egzistencijalne drame, koji u dobroj mjeri i jest u korijenu novog Istrebljivača. On je autor koji povremeno pribjegava žanrovskim konvencijama no koji skrbi za detalje, intimna stanja i međuodnose likova, koji dramsku tenziju gradira i ozračjem ekspandirajuće tjeskobe te koji iznenadne erupcije psihopatskog nasilja i nehumanosti spretno inkroporira u naraciju polaganog ritma unatoč kojeg gledateljska pozornost nikad ne opada. Sve to zamjetno je i u filmu Blade Runner 2049, vrlo uspjelom, iznimno sugestivno režiranom i dojmljivo atmosferičnom djelu čiji autori niti ne pokušavaju prikriti derivativnost i povremenu citatnost, te čiji je redatelj tijekom čitavog rada na projektu otvoreno izražavao skepsu i bojazan glede njegova (ne)uspjeha, upravo iz razloga što svaka usporedba neizbježno mora biti na štetu nastavka. Villeneuve je autor koji u posljednjim filmovima sve očitije formu i stil preferira pred sadržajem, a i u ovom ostvarenju mnogo se polaže na fascinantnu vizualnost i scenografska rješenja, što pridonosi impresivnoj ugođajnosti i ozračju narastajuće nelagode.

boja, 164'