ULOGE:
John Travolta,
Olivia Newton-John,
Stockard Channing,
Jeff Conaway,
Eve Arden,
Frankie Avalon,
Joan Blondell

SCENARIJ:
Bronté Woodard

FOTOGRAFIJA:
Bill Butler

GLAZBA:
Michael Gibson

MONTAŽA:
John F. Burnett

SCENOGRAFIJA:
James L. Berkey

KOSTIMI:
Albert Wolsky

Sadržaj:

U kultnom mjuziklu o mladenačkoj ljubavi formula je jednostavna: cure su cure, a dečki su dečki. Nakon uspješne ljetne romanse Sandy i Danny moraju se nanovo upoznati, sada u stvarnosti, pod bremenom svojih društveno-rodnih uloga. Njihove službene verzije oblikuju se u dijalogu s korom adolescenata/adolescentica u zavodljivo problematičnoj pjesmi Summer Nights; iako je čitavo ljeto proveo kao emocionalno zreli muškarac, sada mora ispoštovati svoju grublju, toksično maskulinu stranu i svoju seksom opsjednutu ekipu („Did she put up a fight?“), a novopridošla Sandy treba vodstvo kroz statusne simbole i romantična očekivanja („Does he have a car?“ „Was it love at first sight?“). Prosječan život srednjoškolca u SAD-u većim je dijelom bezbrižan, bez ozbiljnijih konflikata, ispoliran poput novog modificiranog automobila; jedino što im svima u životu treba je novac i seks. I, izuzmemo li društveni kontekst, ljubav. Film je adaptacija mjuzikla iz 1971., Jima Jacobsa i Warrena Caseyja, izvorno smještenog u radničku četvrt u Chicagu. Dramski je tekst bio manje prilagođen obiteljskim očima i ušima, što se „pročišćava“ u filmskoj verziji, za široku, obiteljsku publiku.

Briljanteen funkcionira kao kakav dokumentarac o steriliziranoj divljini srednjoškolskog iskustva (česti kadrovi zaigrano razularenog kolektiva), u kojem nema tragova odraslih autoriteta. Ono malo školstva u koji dobijemo uvid uglavnom razotkriva duboku krizu uzrokovanu potkapacitiranosti i nespremnosti u vidu suvremenih problema (kasnih 1950-ih, ali i danas). Sustav koji film gradi izrazito je bijel, heteronormativan (u plesnom natjecanju nadležni napominju da sudjelovati mogu samo muško-ženski parovi) i stereotipan – ravnateljica tako u emotivnom završnom govoru usmjeruje djevojke da se ugledaju na „prvu damu“ Eleanor Roosevelt, a dečke na slavnog igrača bejzbola Joea DiMaggia, ujedno i agresivnog supruga Marilyn Monroe.

No film je pritom i lakomislen i neozbiljan, pa i emotivan. Sve se te odlike spajaju u ironijskom izigravanju savršenog feminiteta i društvenih očekivanja u pjesmama Look At Me I'm Sandra Dee i There Are Worse Things I Could Do, koje pjeva magnetična Rizz (Stockard Channing), a do izražaja možda najjasnije dolaze u famoznoj numeri posvećenoj izgubljenoj Frenchy, Beauty School Dropout. Nju pjeva tada prepoznatljivi, uglađeni Frankie Avalon, odjeven u bijelo od glave do pete. Vidno razočarana kozmetičkom školom, pokušavajući odrediti svoj sljedeći korak, sve svoje misli i strahove pretače u imaginarni koncert i tekst pjesme koji nadahnjuje sarkazmom („Baby, get moving / Why keep your feeble hopes alive?“). Tu je i pažljivo izgrađeni, sterilni snoviti set (Phil Jefferies) i kostimografija u znaku frizerskog salona, samo u sofisticiranijem ruhu. (Albert Wolsky, inače, Oscara za kostimografiju osvaja tek 1980., za rad na filmu koji snene sekvence u sličnom, šljokičastom ključu dovodi na novu razinu spektakla: Sav taj jazz Boba Fossea.) Svakako, njezin „tinejdžerski anđeo“ savjetuje joj da završi srednju školu. Većina preostalih pjesama, koje se većinski tiču ljubavne priče, dio su popularne kulture i danas: osim neprikosnovenog dua You're the One That I Want najljepšeg para, Travolte i Newton-John, nedavno je, nakon smrti Newton-John, pjesma Hopelessly Devoted to You pronašla novu popularnost, među ostalim i na društvenim mrežama.

Neovisno o donekle simplističkoj, odveć poznatoj radnji, Briljanteen ne prestaje osvajati publiku pjesmom, ali i plesom. Energična koreografija Patricije Birch usvaja čitavi vokabular rock 'n' roll plesova iz toga vremena (hand jive, jitterbug, boogie woogie), pri čemu u samom središtu pozornosti stoji Travolta, već tada dobro poznat po svojim plesnim sposobnostima iz disco drame zvane Groznica subotnje večeri (1977). Gledajući njegove fluidne pokrete, lako je zaboraviti da (i oprostiti što) većinu teen uloga tumače glumci u svojim „poznim“ 20-ima, čak i 30-ima. U ovom romantiziranom pogledu na ljepšu stranu američke prošlosti, svi su uistinu bili (i ostali) mladi.

Autor komentara: Miro Frakić

 

Ulaznice za projekciju 14. 07. u 21:00 moguće je kupiti online OVDJE, ali i na blagajni KIC-a sat vremena prije početka.

boja, 110'