FOTOGRAFIJA:
Kazuo Hara

MONTAŽA:
Jun Nabeshima

Sadržaj:

Japanac Kenzo Okazaki netipičan je 62-godišnji veteran Drugog svjetskog rata, jedan od svega 30 preživjelih pripadnika pukovnije koja se kao okupacijska vojska borila u Novoj Gvineji. Godine 1982. Kenzo s odanom suprugom živi u Kobeu, a kao aktivist angažiran je na otkrivanju zvjerstava koje su njegovi sunarodnjaci počinili tijekom rata, poput ubijanja vlastitih suboraca i pojave kanibalizma. Kenzo želi otkriti i pozadinu zagonetnih smrti dvojice vojnika iz njegove postrojbe, a za sve zlo i patnju koje je njegova domovina proživjela tijekom rata odgovornim drži cara Hirohita. Njegova potraga za bivšim časnicima odgovornima za ratne zločine zahtjevna je i iscrpljujuća životna misija.

Jedinstven i vrlo neobičan (post)ratni dokumentarac redatelja Kazua Hare, godine 1987. na Berlinaleu ovjenčan nagradom Caligari, u vrijeme premijere u Japanu je izazvao izrazite kontroverze i negodovanja, zbog čega ga nijedan od tada vodećih nacionalnih distributera nije želio preuzeti za distribuciju. Posve razumljivo, jer je riječ o izuzetno provokativnom i subverzivnom djelu u kreiranju kojeg se autor prema vlastitim riječima vodio načelom da „dokumentarac mora istraživati pojave za koje ljudi ne žele da budu istražene, otkrivati ono što je skriveno i analizirati razloge zbog kojih je skriveno.” Fokusirajući se na protagonista o kojem tijekom filma ne doznajemo puno, a riječ je o upornom, beskompromisnom, povremeno ne sasvim prisebnom i dosta agresivnom čovjeku, toliko da ga filmska ekipa u nekoliko slučajeva mora obuzdavati tijekom razgovora sa sugovornicima, autor metodom cinéma véritéa bilježi njegovu katarzičnu odiseju. Prema mnogima najuspjeliji Hareov doks naslovom je površno oslonjen na bajku Carevo novo ruho, nastajao je pet godina i ključno je ostvarenje filmaša koji se afirmirao dokumentarcima o ljudima koji žive onkraj društvenog mainstreama i njegova konformizma.

boja, 122'