ULOGE:
Antonella Attili,
Enzo Cannavale,
Isa Danieli,
Leo Gullotta,
Marco Leonardi,
Pupella Maggio,
Agnese Nano,
Leopoldo Trieste,
Salvatore Cascio,
Tano Cimarosa

SCENARIJ:
Giuseppe Tornatore,
Vanna Paoli

FOTOGRAFIJA:
Blasco Giurato

MONTAŽA:
Mario Morra

KOSTIMI:
Beatrice Bordone

Sadržaj:

Rim, 1980-te. Kada poznati filmski redatelj Salvatore De Vito sazna za smrt starog prijatelja Alfreda, tužna vijest poslužit će kao okidač za prisjećanje na djetinjstvo u poratnoj Siciliji 40-ih i 50-ih. Osmogodišnji Salvatore, zvan Toto, provodi vrijeme u nestašnim pokušajima da se ušulja u dvoranu lokalnog kina i srce lokalnog projekcionista Alfreda. Unatoč početnim trzavicama, između njih dvoje razvija se duboko i trajno prijateljstvo, koje će obilježiti ne samo Totovo odrastanje, već i odrediti njegovu životnu putanju. Alfredo će Toti otkriti cijeli svijet koji se krije iza zavodljivog snopa svjetlosti iz projekcijske sobice, a film će postati prizma kroz koju pratimo povijesna i intimna previranja Totova sazrijevanja u malenom gradiću.
 

Ovjenčan Oscarom za najbolji strani film i Grand Prixem u Cannesu, Cinema Paradiso bio je jedan od rijetkih filmova na stranom jeziku koji su doživjeli komercijalni uspjeh na američkim kinoblagajnama. Osim što je u kina masovno privukao američku publiku, ovom ranom ostvarenju talijanskog redatelja Giuseppea Tornatorea pripisuje se i zasluga za renesansu talijanskog filma, koji je nakon zlatnih desetljeća 40-ih, 50-ih i 60-ih doživio svojevrsnu stagnaciju. Cinema Paradiso možda nije vlastoručno oživio cijelu jednu kinematografiju, no svakako se ustoličio kao jedan od njezinih najomiljenijih izdanaka, kao jedan od najuspješnijih primjera filma nostalgije. Ujedno je to i prva suradnja između Giuseppea Tornatorea i legendarnog skladatelja Ennija Morriconea, čije će partnerstvo potrajati sve do Morriconeove smrti.

Po svojoj strukturi priča o odrastanju, Cinema Paradiso jedno je od najtrajnijih ljubavnih pisama čaroliji filmske umjetnosti u popularnoj svijesti. Posveta njezinoj moći da utječe na i reflektira život, te ga (barem u jednom kratkom trenutku u povijesti) pretoči u fizički oblik sjećanja nastanjenog na filmskoj vrpci. Cinema Paradiso film je o filmu, memoriji i nostalgiji, čija poruka sugerira da između to troje ne postoji jasna granica dok montažom i naglašenim kadriranjima neprestano podsjeća kako je riječ o iznimno subjektivnom iskustvu na granici sna i jave.

Efemerna, bestjelesna priroda Totovih sjećanja i filmova koje gleda neraskidivo se prepliće s njihovim naglašeno čulnim, gotovo opipljivim manifestacijama. Svjetlost i zvuk projektora i filmske vrpce, te njihovo preplitanje s drugim zvukovima i slikama pod Tornatoreovom redateljskom palicom dobivaju gotovo fetišistički karakter.

Pritom je bitno naglasiti prirodu gledanja filma u kinu kao istovremeno intimno i kolektivno iskustvo. Obilno se koristeći humorom, Tornatoreova kinodvorana prikazana je kao društvo u malom, mjesto okupljanja i druženja, kršenja pravila, prepucavanja, nepodopština, zaljubljivanja i prvih seksualnih iskustava. Mjesto eskapizma, ali i informiranja, mjesto propagande i cenzure. A tu su i simptomi klasnih i društvenih podjela. Osobito je to vidljivo u podjeli publike na bogatiji, srednji sloj koji sjedi na balkonu, odakle bacaju opuške i pljucaju po radničkoj klasi ispod. Siromašnom puku preostaje tek bespomoćno urlati psovke, dok balkonaši šute, glumeći dostojanstvo.

Ovaj klasik danas postoji u nekoliko različitih trajanja, s dva različita kraja, a u sklopu ciklusa filmova Ennija Morriconea prikazujemo redateljsku verziju od 173 minute.

Autorica komentara: Valentina Lisak
 

Ulaznice za projekciju 21. 09. u 20:00 moguće je kupiti online OVDJE, kao i na blagajni kina Forum sat vremena prije početka.

boja, 174'