FOTOGRAFIJA:
J. Robert Wagoner

Sadržaj:

Bar u New Yorku. Sredovječni i stariji crnački muškarci i žene sjede za barskim stolovima i pričaju o svojim iskustvima o bivanju crncem u Americi. Povremeno neki od njih zasviraju neku folk, blues ili rhytm and blues pjesmu. Istovremeno, ulicama hodaju brojni, većinom mladi ljudi čija su lica puna života…

Pet godina nakon što se psihički i financijski iscrpio izuzetno zahtjevnim radom na prethodnom dugometražnom dokumentarnom filmu Dobra vremena, prekrasna vremena, te se u domovini suočio s optužbama za komunističke inklinacije, znameniti američki nezavisni sineast Lionel Rogosin ponovo se odlučio posvetiti temi rase i rasizma koju je obrađivao u svom najslavnijem filmu Vrati se, Afriko!, no dok se tamo bavio rasizmom u Južnoafričkoj Republici, sada ga obrađuje na matičnom američkom tlu i u rodnom gradu New Yorku. Koncept filma vrlo je jednostavan – ljudi sjede u baru i iznose svoja iskustva na zadanu temu, povremeno zasviraju i zapjevaju, a kamera uz njih često snima lica uličnih prolaznika. Međutim, rezultat je izvanredan. Ono u čemu je autor uvijek bio najbolji, dovođenju protagonista u stanje potpune opuštenosti i otvorenosti, ovdje dolazi do vrhunca – ljudi pričaju o svojim vrlo intimnim iskustvima bez ikakve zadrške. A lica prolaznika koje kamera nasumično hvata, samom svojom izražajnošću, govore više nego tisuću riječi. Iako je motivacija za film nesumnjivo bila zabilježiti tadašnje stanje rasne problematike u Americi, s reminiscencijama na prošlost, Rogosin je naglašavao da je prije svega želio pričati o individualnim osobama, o pojedincima sada i ovdje, a onda i o društveno-ekonomskom i povijesnom kontekstu tih pojedinaca. To je u svojem osvrtu objavljenom u The Village Voiceu isticao i čuveni nezavisni autor Jonas Mekas, zajedno s Rogosinom prvoborac američke nezavisne kinematografije iza Drugog svjetskog rata, napisavši da je prije svega riječ o filmu o ljudima uhvaćenima u trenutku, izdvojenima iz vremenskog tijeka da bismo vidjeli i osjetili njihovu esenciju. Kombinirajući vrlo sadržajne priče protagonista, evokativno i emotivno obojene pjesme te često lijepa, a svakako izražajna lica uglavnom mladih crnih ljudi kao čistu poeziju, Lionel Rogosin polučio manje poznat, ali možda najbolji film svog iznimnog opusa.

boja, 62'