ULOGE:
Zoé Héran (Laure / Mickäel),
Malonn Lévana (Jeanne),
Jeanne Disson (Lisa),
Sophie Cattani (Laurina majka),
Mathieu Demy (Laurin otac)

SCENARIJ:
Céline Sciamma

FOTOGRAFIJA:
Crystel Fournier

GLAZBA:
Jean-Baptiste de Laubier,
Jerôme Echenoz

MONTAŽA:
Julien Lacheray

Sadržaj:

Četveročlana francuska obitelj doseljava se u novi stan i novo susjedstvo u Parizu. Mlađe od dvoje djece 7-godišnja je Jeanne, ljupka i zaigrana djevojčica koja se odlično slaže sa starijim djetetom, koje je uvijek ozbiljno i zamišljeno. To je 9-godišnje dijete vitke tjelesne građe kojem se još nisu razvila spolna obilježja, te koje se unatoč ozbiljnosti odlično slaže s drugom djecom. Predstavlja se kao Mickäel, s drugim dečkima igra nogomet i vrlo brzo stječe simpatije svoje vršnjakinje Lise, koja ga u jednom trenutku i poljubi. Tek kad dođe trenutak za zajedničko kupanje Mickäel će se naći u ozbiljnom problemu, jer zbog svoje građe u potpunosti ne izgleda kao dječak. Stoga ono od kupaćeg kostima izreže gaćice te od plastelina izradi malo spolovilo, zahvaljujući čemu uspije izgledati poput dječaka. No nakon što uskoro sudjeluje u tučnjavi s jednim klincem, Mickäelova majka doznat će da se predstavlja kao dječak, iako je riječ o njezinoj starijoj kćeri Laure. Stoga ona kći prisili da odjene haljinu te ju odluči odvesti do dječaka s kojim se potukla, kao i do Lise.

Godine 2011. na festivalu u Berlinu nagrađena kao najuspjeliji film LGBTQ tematike te ovjenčana nizom nagrada na festivalima diljem svijeta, od Buenos Airesa i Odese do San Francisca i Torina, naglašeno angažirana drama scenaristice i redateljice Céline Sciamma tematski je izuzetno intrigantno, a izvedbom inteligentno, zrelo i promišljeno ostvarenje koje imponira svim razinama realizacije. Režija je sigurna i sugestivna, a psihologizacija likova iznijansirana i vrlo uvjerljiva, osobito mlade protagonistice koju sjajnu tumači Zoé Héran, koja će zapaženu ulogu dijelom sličnog predznaka ostvariti i u na istinitim događajima temeljenoj humornoj drami Comme des garçons (Poput dječaka) redatelja Juliena Harralda. Autorica suptilno i nenametljivo oslikava tjeskobnu prirodu još nedovoljno zrele i samim tim nesigurne osobe koja jasno osjeća da je zarobljena u pogrešnom rodu i da ne može protiv svoje prave prirode, a u kreiranju vrlo atmosferičnog ozračja obilježenog osjećajem nelagode oslanja se i na rad hvaljene i nagrađivane snimateljice Crystel Fournier. Ona je među ostalim zaslužna i za vizualnu estetiziranost zatvorske gej-drame Konačna sloboda redatelja Sebastiana Meisea, koja se 2021. godine zakitila Nagradom žirija u programu Izvjestan pogled festivala u Cannesu, dok je sama Fournier iste godine ovjenčana Europskom filmskom nagradom, a svojim snimateljskim radom je obogatila i dramu Takva su pravila Ognjena Sviličića. Govoreći o svom filmu, Céline Sciamma je za rodni identitet mlade protagonistice ustvrdila da on nije stvar izbora, da nije nešto što jest ili može biti planirano, već da se jednostavno dogodio. Autorica se i u ovom filmu bavi svojom omiljenom temom, intimnom dramom mlade osobe koja je u konkretnom slučaju mučena krizom rodnog identiteta, pri čemu se ne zapostavljaju ni njezin obiteljski kontekst niti socijalno okruženje, a bitni motivi opet su podčinjavanje obiteljskoj stezi i društvenim normama, kao i težnja za samoemancipacijom i oslobođenjem od opresije bilo koje vrste.

boja, 82'