ULOGE:
Mania Akbari (vozačica),
Amina Maher (Amin),
Kamran Adl,
Roya Akbari,
Roya Arabshahi

SCENARIJ:
Abbas Kiarostami

FOTOGRAFIJA:
Abbas Kiarostami

GLAZBA:
Howard Blake

MONTAŽA:
Vahid Ghazi,
Abbas Kiarostami,
Bahman Kiarostami

Sadržaj:

Dok se mlada Iranka za upravljačem svog taksija vozi ulicama Teherana, kao njezini suputnici izmjenjuju se ljudi različitih dobi, spolova i osobnosti. Tih suputnika je deset, a među njima su i taksističin malodobni sin Amin i njezina sestra, ali i mlada nevjesta, jedna prostitutka te žena koja žuri na molitvu. Tijekom razgovora s njezinim mušterijama za vrijeme vožnji, pokazat će se da se taksistica nedavno razvela od supruga, a to je dovelo do pomalo zategnutih odnosa između nje i sina. Njezina sestra, pak, radi kao učiteljica, a osim o tome dvije žene će popričati i o velikim očekivanjima koja djeca mogu imati od svojih roditelja, kao i o podjednako velikoj odgovornosti koje majčinstvo zahtijeva od žena. U razgovoru s putnicom koja svakog dana tri puta odlazi na molitvu vozačica će doznati da je razlog tome činjenica da su i ženin suprug i njihov 12-godišnji sin pokojni, te da se ona moli za njih. A kad u automobil primi prostitutku, pokazat će se da je ona u vozilo ušla greškom, jer je taksisticu zamijenila za svoju sljedeću mušteriju.

Godine 2002. prikazana u konkurenciji festivala u Cannesu, drama scenarista i redatelja Abbasa Kiarostamija koju je glasoviti časopis Cahiers du Cinéma u izboru svojih kritičara iz 2010. godine smjestio na 10. mjesto najuspjelijih filmova prvog desetljeća 21. stoljeća, izuzetno je uspjelo ostvarenje, ako ne i najbolji naslov u autorovoj karijeri, a ono posljednji uistinu važan film njegova opusa. Riječ je i o netipičnom redateljevu djelu koje se sastoji od deset kadrova, pri čemu se svi kadrovi odvijaju istog dana u automobilu koji vozi urbana mlada žena iz Teherana. Kroz tih deset scena, odnosno kroz razgovore protagonistice s desetoro suputnika među kojima većinu čine žene, Kiarostami se promišljeno i inteligentno ponajviše bavi temama bračnog života, razvoda, odnosa majke i djeteta te opresijom kojoj je ne samo razvedena žena nerijetko izložena od strane „moralno superiornog” društva, kao i temama zlostavljanja žena od strane muškaraca te stanja u iranskom društvu općenito. Autorov najurbaniji i najpolitičniji film, koji će uglednom iranskom filmašu Jafaru Panahiju 2015. godine poslužiti kao orijentir u realizaciji izvrsnog, ali ipak manje socijalno provokativnog djela Taxi, iznimno vješto je snimljen dvjema kamerama zakačenima za automobil, a dramaturški je jednostavno koncipiran kao niz vožnji automobilom tijekom kojih je fokus stavljen na dijaloge. Posrijedi je minimalističko ostvarenje koje imponira ne samo društveno-političkim angažmanom i neobičnom poetičnošću u dugim kadrovima, nego i izraženim dokumentarizmom i jasnom polemičnošću.

boja, 94'