Diližansa snova

komedija, Jugoslavija, 1960 | Mjesto prikazivanja filma: Kulturno informativni centar KIC (Preradovićeva ul. 5)

REŽIJA: Soja Jovanović

Diližansa snova

ULOGE:
Slobodan Perović,
Vlastimir Đuza Stojiljković,
Renata Ulmanski,
Ljubinka Bobić,
Olivera Marković

SCENARIJ:
Arsen Diklić,
Soja Jovanović

FOTOGRAFIJA:
Nenad Jovičić

GLAZBA:
Borivoje Simić

MONTAŽA:
Miodrag Jovanović,
Milanka Nanović

KOSTIMI:
Danka Pavlović

Sadržaj:

Vojvodina u prvoj polovici 19. stoljeća. Nekadašnji bogoslov, a sada galantni prevarant Aleksa Nikić dolazi u gradić gdje živi njegova tetka. Predstavlja se kao pjesnik i filozof Svetozar Ružičić, a namjera mu je dokopati se novca s više različitih strana, naravno prevarom. Tetka ga upozna s bogatom udovicom Femom koja živi u dvorcu i koja traži dobru partiju za udaju svoje kćeri Evice. Evica je zaljubljena u Vasilija, ali Fema ne želi ni čuti da bi se udala za njega, jer nije dovoljno imućan i ugledan. Draži partner za njezinu kćer bio bi joj tobožnji Ružičić, no on umjesto kćeri počne zavoditi samu Femu.

U međuvremenu se Aleksa alias Ružičić zbliži s čelnim čovjekom gradskog magistrata, notarom Mišićem, koji još čezne za bivšom ljubavi Ružom, nesretno udanom za prozaičnog trgovca i škrtca Kir Janju. U magistrat stigne nalog za privođenje Alekse Nikića kao prevaranta, međutim nitko ne zna kako on izgleda. Notarov pomoćnik za mir i red, Petljanski, posumnja na Mitu, nekadašnjeg Aleksina sudruga u kriminalu, kojeg je sada Aleksa pod krinkom Ružičića uzeo za svog lakaja…
 

Kostimirana komedija Diližansa snova nastala je prema likovima i motivima iz nekoliko djela Jovana Sterije Popovića, prvog značajnog srpskog komediografa i uopće dramatičara. Tog se pohvata scenaristički prihvatio Arsen Diklić, najpoznatiji po plodnoj suradnji s Branko Bauerom (Milioni na otoku, Ne okreći se sine, Samo ljudi, Zimovanje u Jakobsfeldu, Salaš u Malom Ritu), dok je redateljskom palicom baratala prva i jedina redateljica dugometražnih igranih filmova u povijesti jugoslavenske kinematografije, Soja Jovanović, potpisana i kao adaptatorica scenarija. Jovanović je to bio treći film, a kao i najveći dio njezina opusa zasnovan je dakle na predlošcima nekog od srpskih književnih komediografskih klasika (osim Sterije Popovića adaptirala je i predloške Branislava Nušića i Stevana Sremca).

Najkvalitetniji element Diližanse snova - koja inače nerijetko pati od nategnutog humora, a u završnici i nedostatno pripremljene melankolične promjene tona - Diklićevo je vješto profiliranje niza ekspresivnih likova i njihovih perspektiva, dok su redateljski najzanimljivije scena lumpanja u krčmi Kod tri pištolja, snimljena u kosim kadrovima, i scena vožnje na vrtuljku Nikića/Ružičića i Ruže, obilježena poetskim prizvukom. Jaku glumačku ekipu predvode Slobodan Cica Perović kao neodoljivi prevarant lažnog identiteta, što je uloga izrazito udaljena od njegovih budućih kultnih crnotalasnih rola u Pavlovićevom Buđenju pacova i Vranama Mihića i Kozomare, te Vlastimir Đuza Stojiljković (tv-serija Pozorište u kući), u ulozi privlačnim ženama sklonog, ali i naivnog i sentimentalnog notara vizualno modeliranog po uzoru na Clarka Gablea u Zameo ih vjetar (također Stojiljković u filmu, u kojem se može čuti i jedan bećarac, izvodi tri starogradske pjesme).

Od redom kvalitetnih ženskih uloga izdvajaju se jedan od zapaženijih ranih nastupa Milene Dravić kao Evice (bilo je to i prvi put da je dijelila veliko platno s Batom Živojinovićem), uobičajeno suverena izvedba Olivere Marković kao Feme, te suptilna interpretacija Renate Ulmanski (Noćni brodovi) kao Ruže. Diližansa snova bila je za ondašnje jugoslavenske prilike podosta raskošna produkcija s relativno atraktivnim lokacijama i bogatom kostimografijom, a zanimljivo je i da se dosta, a opet nenametljivo, težilo oslikavanju ondašnjeg multikulturalnog duha Vojvodine, kroz mađarski, hrvatski (šokački) i francuski prinos srpskoj dominanti.   

Autor komentara: Damir Radić

boja, 103'

Trailer