ULOGE:
William Holden (Pike),
Ernest Borgnine (Dutch),
Robert Ryan (Thornton),
Edmond O'Brien (Sykes),
Warren Oates (Lyle Gorch),
Jaime Sánchez (Angel)

SCENARIJ:
Walon Gree,
Sam Peckinpah

FOTOGRAFIJA:
Lucien Ballard

GLAZBA:
Jerry Fielding

MONTAŽA:
Lou Lombardo

Sadržaj:

Godina je 1913. i tradicionalni Divlji zapad je na umoru. Banda sredovječnih razbojnika pod vodstvom Pikea Bishopa, zvana Divlja horda, u svom posljednjem pohodu pljačka banku u teksaškom gradiću. Međutim prepad krene po zlu, naoružani građani suprotstave se pljačkašima, u krvavom sukobu banditi jedva izvuku živu glavu bijegom. Nakon propale pljačke odmetnici odlaze u Meksiko, gdje ih slijedi potjera predvođena njihovim bivšim sudrugom Dekeom Thorntonom. On se u zamjenu za izlazak iz zatvora nagodio s bankarima koji financiraju potjeru, i jako dobro poznaje Pikea i njegov način razmišljanja. Pike i drugovi u međuvremenu, u revolucijom razjedenom Meksiku, sklope dogovor s korumpiranim i nemilosrdnim generalom Mapacheom o pljački oružja američke vojske…

Najslavniji film Sama Peckinpaha i do tad daleko najviolentniji u povijesti vesterna i mnogo šire, Divlja horda nastala je iz autorova nezadovoljstva manjkom realističnosti u dotadašnjim izdancima žanra, osobito po pitanju karakterizacije protagonista i prikaza nasilja. Izravna inspiracija za slavne scene intenzivnog nasilja dijelom snimljene u slow motionu bio je znameniti „balet krvi i metaka“ (završna sekvenca pogibije naslovnih antijunaka) iz antologijskog ostvarenja Bonnie i Clyde Arthura Penna, a da su Peckinpah i njegov suscenarist Walon Green uspjeli u onom što su željeli potvrđuje i reakcija Johna Waynea, ikone klasičnog vesterna: „taj film je razorio mit o starom Zapadu“. Divlja horda u osnovi tematizira stalnu autorovu preokupaciju (muškim) prijateljstvom i dubokim emocijama kojima je ono ispunjeno, a jedan od najemotivnijih trenutaka filma je pokušaj spašavanja života najmlađem članu bande, Angelu, koji završava njegovim surovim pogubljenjem, što je okidač za iracionalnu samoubilačku reakciju njegovih sudrugova koja omogućuje jedan od najkrvavijih finala u povijesti filma, ili kako se mnogim gledateljima tada činilo – nepodnošljivu orgiju nasilja. Film je znamenit po furioznom tempu ključnih sekvenca nasilja (kadrovi su izrazito kratki, često ne dulji od sekunde) kombiniranom s overlappinzima (isti prizori snimani s više kamera iz različitih kutova i onda montirani zajedno) te slow motionom. Neke od scena bile su improvizirane na licu mjesta, poput čuvenog dječjeg bacanja škorpiona na mravinjak s početka filma, što je Peckipahu, na temelju vlastita dječjeg iskustva, sugerirao slavni meksički režiser (i glumac) Emilio Fernández. Peckinpah se na snimanju žestoko sukobljavao sa svojim zvijezdama Williamom Holdenom, Ernestom Borgnineom i Robertom Ryanom jer ih je tjerao na neprestani rad u teškim uvjetima, a uživao je i u podbadanju filmske kuće Warner Bros. koja je film producirala – za scenu obnaženog kupanja u ogromnoj bačvi angažirao je lokalne meksičke seksualne radnice umjesto glumica, samo kako bi mogao reći da Warner plaća usluge prostitutki. Peckinpah, Green i njegov suautor filmske priče po kojoj je nastao scenarij, Roy N. Sicker, bili su nominirani za Oscara u kategoriji najbolje izvorne priče i scenarija, a nominaciju je dobio i Jerry Fielding za najbolju izvornu glazbu. Godine 1999. Divlja horda uvrštena je u američki Nacionalni filmski registar kao djelo od posebne vrijednosti.

boja, 135'