ULOGE:
Mohammad Amir Naji (Alijev otac),
Amir Farrokh Hashemian (Ali),
Bahare Seddiqi (Zahra),
Nafise Jafar-Mohammadi (Roya),
Fereshte Sarabandi (Alijeva majka)

SCENARIJ:
Majid Majidi

FOTOGRAFIJA:
Parviz Malekzaade

GLAZBA:
Kayvan Jahanshahi

MONTAŽA:
Parviz Malekzaade

Sadržaj:

Dječak Ali i njegova mlađa sestrica Zahra djeca su koja žive u predgrađu Teherana i koje će slučajna krađa Zahrinih cipelica od strane siromašnog slijepca uvaliti u velike nevolje. Odlučivši gubitak tenisica prešutjeti pred svojim siromašnim roditeljima, oboje će biti prisiljeni naizmjence koristiti Alijeve dotrajale tenisice. Naposljetku će nadu i mogući izlaz pronaći u Alijevu sudjelovanju u napornom školskom maratonu na kojem bi on mogao kao nagradu osvojiti nove tenisice. No za to bi dječak koji je ujedno i odličan matematičar morao osvojiti tek treće mjesto, a to unatoč njegovu smanjenom trudu i težnji ka slabijem plasmanu jednostavno neće biti izvedivo. Naime, nakon što ga izravni konkurent u utrci grubo nesportski obori, Ali će izgubiti pregled situacije te iz inata dati sve od sebe i postati pobjednikom.

Izvrsna obiteljska socijalna drama scenarista i redatelja Majida Majidija (Otac, Boje raja), godine 1999. nominirana za Oscara u kategoriji najboljeg filma s neengleskog govornog područja (prvi iranski film nominiran za Oscara) te dvije godine ranije višestruko nagrađena na prestižnom Festivalu svjetskog filma u Montréalu, među ostalim i Nagradom ekumenskog žirija i Posebnim priznanjem žirija međunarodne kritike FIPRESCI. U određenoj mjeri simbol neovisnog iranskog filma, Majidi je karijeru na filmu započeo kao glumac u filmovima Mohsena Makhmalbafa, da bi prebacivanjem u redateljske vode zabilježio veći međunarodni uspjeh od svojih razvikanijih kolega Abbasa Kiarostamija i Makhmalbafa. Djeca raja nude dominantno pod utjecajem talijanskog neorealizma realiziranu emotivnu i toplu priču u kojoj utrka na duge pruge simbolički predstavlja utrku života, u kojoj i pobjeda ponekad suštinski znači poraz. Film jednostavne dramske premise koji stilom i oporim no empatičnim realističnim prosedeom podsjeća na naslove Gdje je kuća mog prijatelja? Kiarostamija i Bijeli balon Jafara Panahija, na podjednako jednostavan no vrlo efektan način zagovara ljudske vrline poput poštenja, odanosti, hrabrosti i požrtvovnosti, pri čemu se vrlo malo oslanja na škrte riječi malih protagonista, a mnogo više na njihove tužne osmijehe, mrštenja te brojne geste i grimase. Društvene kontraste suvremenog Irana, klasne suprotnosti kao i obiteljske probleme Majidi predstavlja iz dječje perspektive, što je jedno od tipičnih obilježja suvremenog iranskog filma, no takva načelna infantilnost nimalo ne umanjuje socijalni realizam i realističnost djela, čijoj uvjerljivosti pridonosi i glumačka podjela u kojoj su gotovo isključivo naturščici.

boja, 89'