ULOGE:
Deborah Kerr (Anne Larson),
David Niven (Raymond),
Jean Seberg (Cecile),
Mylène Demongeot (Elsa),
Geoffrey Horne (Philippe)

SCENARIJ:
Arthur Laurents (prema romanu Françoise Sagan)

FOTOGRAFIJA:
Georges Périnal

GLAZBA:
Georges Auric

MONTAŽA:
Helga Cranston

Sadržaj:

Cecile je vrlo mlada dekadentna djevojka koja živi luksuznim životom sa svojim ocem Raymondom, bogatim plejbojem, u vili na Azurnoj obali. Trenutno je s njima Raymondova nova ljubavnica, mlada Elsa, s kojom se Cecile dobro slaže. No onda jednog dana, u posjet im dolazi Anne, prijateljica Ceciline pokojne majke, otmjena, inteligentna i kultivirana žena mlađe srednje dobi. Raymond smjesta biva privučen njezinom zrelošću i diskretnom privlačnošću, te se njih dvoje ubrzo zbliže i započnu vezu. Elsa napušta vilu, a Cecile nije nimalo zadovoljna takvim razvojem događaja, pogotovo kad shvati da Ann namjerava promijeniti životni stil oca i kćeri…

Godine 1954., s nepunih 19, Françoise Sagan izazvala je pravu senzaciju debitantskim romanom Dobar dan, tugo, povezavši tada mondeni egzistencijalizam i tinejdžerski naraštaj. Prava na roman otkupio je Otto Preminger i 1958. ekranizirao ga uz scenarističku suradnju uglednog Arthura Laurentsa (Konopac, Priča sa zapadne strane, Djevojka koju sam volio). Preminger je film snimio tehnikom širokog platna i u ono doba neuobičajenom kombinacijom crno-bijele tehnike i kolora, snimajući radnju u sadašnjosti crno-bijelo, a retrospekcije fascinantnim kolorom Georgesa Périnala, francuskog snimateljskog veterana koji je desetljećima radio u britanskoj kinematografiji i potpisao fotografije nekih od najslavnijih engleskih filmova klasičnog razdoblja - Privatnog života Henryja VIII Alexandera Korde i Palog idola Carola Reeda, a podjednako fascinantno snimio je i prethodni Premingerov film Sveta Ivana. Tim godinu ranije nastalim ostvarenjem američki je režiser austrijskog porijekla otkrio 18-godišnju Jean Seberg povjerivši joj kao debitantici naslovnu ulogu francuske heroine u adaptaciji istoimena kazališnog komada nobelovca Georgea Bernarda Shawa, a odmah potom dodijelio joj je i ključnu rolu naratorice-fokalizatorice Cecile u Dobar dan, tugo, svojevrsnog alter-ega autorice književnog predloška Françoise Sagan. Američka kritika film je primila vrlo suzdržano, prigovarajući mu među ostalim da je nedovoljno 'francuski', što je Premingera zabavljalo budući da je film u samoj Francuskoj bio primljen vrlo pozitivno. Novovalni časopis Cahiers du Cinema uvrstio ga je na peto mjesto najboljih filmova godine, iza Dodira zla Orsona Wellesa, Sedmog pečata Ingmara Bergmana, Bijelih noći Luchina Viscontija i Krika Michelangela Antonionija, a ispred Bergmanova Ženskog sna, Jednog života Alexandrea Astruca, Mog ujaka Jacquesa Tatija, Tihog Amerikanca Josepha L. Mankiwicza i opet Bergmanove Ljetne međuigre. François Truffaut opisao je Jean Seberg kao najbolju glumicu u Europi, a godinama kasnije Jean-Luc Godard, koji je Seberg angažirao u svom debiju Do posljednjeg daha iz 1960., gdje je ostvarila svoju najslavniju ulogu, izjavio je: „Lik koji je (u Do posljednjeg daha) igrala Jean Seberg bio je nastavak njezine uloge iz Dobar dan, tugo; mogao sam uzeti zadnji kadar Premingerova filma i nakon pretapanja započeti (svoj film) natpisom 'Tri godine kasnije'.“

boja i c/b, 94'