SCENARIJ:
Tadeusz Makarczynski,
Lionel Rogosin,
James Vaughan

FOTOGRAFIJA:
Emil Knebel,
Manny Wynn

GLAZBA:
Chatur Lal,
Ram Narayan

MONTAŽA:
Brian Smedley-Aston

Sadržaj:

Prizori ratnih užasa – varšavskog geta, koncentracijskih logora, žrtava atomskih bombi i drugi, isprepliću se s prizorima londonskih coctail partyja i njihovih neobaveznih čavrljanja…

Dobra vremena, prekrasna vremena treći su dugometražni film prvaka američke nezavisne kinematografije Lionela Rogosina. Dok su prva dva, kojima je naišao na velik odjek, bili dokumentarno-igrani hibridi (U Boweryju, Vrati se, Afriko!), treći je kompilacijski dokumentarac, gotovo u potpunosti sastavljen od arhivskih snimaka (danas bi se reklo found footage) kojima se jukstaponiraju dokumentarni prizori zabava. Ono što povezuje sva tri filma jest autorov snažan i progresivan društveni angažman (u prvom filmu kritika kapitalističkih društveno-ekonomskih uvjeta koji dovode do masovnog osiromašenja i alkoholizma, u drugom raskrinkavanje rasističkog režima aparthejda u Južnoafričkoj Republici, u trećem odlučan i univerzalan antiratni stav te kritika zaborava i ignoriranja ratnih strahota). Rogosin je više od dvije godine skupljao građu po arhivima dvanaest zemalja, uz pomoć Jamesa Vaughana i Tadeusza Makarczynskog, koncentrirajući se na rijetke, ponekad nikad viđene materijale, posebno one zastrašujućih prizora, nailazeći pritom na brojne poteškoće te bivajući pod konstantnim financijskim pritiskom. Početno je bio inspiriran znamenitim ostvarenjem Alaina Resnaisa Hirošimo, ljubavi moja iz 1959. te vođen tada široko rasprostranjenim strahom od mogućeg nuklearnog sukoba i uništenja svijeta (sjetimo se jednako angažiranih radova Zagrebačke škole crtanog filma ili igranog uratka Ponedjeljak ili utorak Vatroslava Mimice), a zanimljivo je da se film počeo distribuirati u vrijeme razbuktavanja rata u Vijetnamu, koji nije bio na vidiku kad je Rogosin zamislio i započeo projekt. Prikazivana na brojnim američkim sveučilišnim kampusima, Dobra vremena, prekrasna vremena navodno je vidjelo oko milijun studenata, te se smatra da je film odigrao veliku ulogu u studentskom i uopće omladinskom suprotstavljanju kultu ratovanja i konkretnom ratu u Vijetnamu. Premijerno je prikazan u glavnom natjecateljskom programu festivala u Veneciji 1965., a iste je godine na uglednom festivalu dokumentaraca u Leipzigu dobio pobjedničku nagradu Zlatna golubica.

 

c/b, 70'