ULOGE:
Hidetoshi Nishijima,
Tôko Miura,
Reika Kirishima,
Yoo-rim Park,
Dae-Young Jin

SCENARIJ:
Ryusuke Hamaguchi,
Oe Takamasa,
Haruki Murakami (prema kratkoj priči)

FOTOGRAFIJA:
Hidetoshi Shinomiya

MONTAŽA:
Azusa Yamazaki

Sadržaj:

Sredovječni kazališni glumac i redatelj Yusuke Kafuku u sretnom je braku sa scenaristicom Otom. Ipak, usprkos sretnom braku, poželjna Oto ima mladog ljubavnika. Iznenada, posve neočekivano, ona umre od moždanog udara. Dvije godine kasnije Kafuku, koji se još uvijek ne može u potpunosti nositi s gubitkom, dobiva ponudu da režira predstavu na kazališnom festivalu u Hirošimi, gdje odlazi svojim automobilom. Tamošnji domaćini kao njegovu vozačicu angažiraju mladu Misaki. Ona također u svom srcu nosi gubitak…

Ryosuke Hamaguchi sve do 2021. godine bio je izvan Japana relativno slabo poznat autor. Tek šestim dugometražnim igranim filmom Sretni sat iz 2015., ekscentričnim po trajanju duljem od pet sati, probio se do evropske kulturne javnosti, preciznije do uglednog festivala u Locarnu gdje je osvojio dvije nagrade, da bi tri godine potom sedmim dugim filmom Buđenje i spavanje ušao u glavni program Canneskog festivala, najprestižnije svjetske filmske smotre, te u glavni program cijenjenog festivala u San Sebastianu. No pravi bum zbio se spomenute 2021., kad je s dva različita filma bio izuzetno zapažen na dva od tri najvažnija svjetska festivala. Prvo je u Berlinu za ostvarenje Kolo sreće i fantazije dobio Veliku nagradu žirija (Srebrnog medvjeda), a onda u Cannesu za Drive My Car nagradu za najbolji scenarij, nagradu međunarodne kritičarske federacije FIPRESCI i nagradu ekumenskog žirija, a bio je nominiran i za Zlatnu palmu. Film je potom osvojio nepregledno mnoštvo drugih priznanja, nominacija i nagrada, među kojima i Zlatni globus za najbolji film na neengleskom jeziku te čak četiri nominacije za Oscara, i to u najvažnijim kategorijama – za najbolji film, režiju i adaptirani scenarij, te za najbolji međunarodni dugometražni film. Posebno isticanje zaslužuje i zauzeto četvrto mjesto u anketi o filmovima godine glasovitog časopisa Cahiers du cinema (iza Prve krave Kelly Reichardt, Annette Leosa Caraxa i Memorije Apichatponga Weerasethakula, sve samih vrhunskih ostvarenja). I dok je Kolo sreće i fantazije svojim dugim razgovornim scenama i moralnom zapitanošću moglo podsjetiti na filmove Erica Rohmera, Drive My Car je tematiziranjem odnosa kazališta i života te problematikom komunikacije mogao asocirati na drugog francuskog novovalovca, Jacquesa Rivettea. Ipak, u središtu filma je obrada teme nenadoknadivog gubitka i tinjajuće grižnje savjesti, sa svom svojom suptilnom ljepotom i tugom. Drive My Car adaptacija je kratke priče internacionalno najistaknutijeg suvremenoj japanskog književnika, Harukija Murakamija.

boja, 179’