ULOGE:
Courtney B. Vance,
Ossie Davis,
George C. Scott,
Armin Mueller-Stahl,
Dorian Harewood,
James Gandolfini,
Tony Danza,
Jack Lemmon,
Hume Cronyn

SCENARIJ:
Reginald Rose

FOTOGRAFIJA:
Fred Schuler

MONTAŽA:
Augie Hess

SCENOGRAFIJA:
Donald Elmblad

KOSTIMI:
Dan Moore

Sadržaj:

Dvanaest porotnika trebaju odlučiti je li maloljetni tinejdžer iz velegradskog slama optužen za ubojstvo svog oca kriv ili nevin. Ako odluče da je kriv, ističe im sudac, mladić će biti osuđen na smrtnu kaznu. Porotnici se povlače u posebnu prostoriju i počnu vijećati. Isprva se čini da nema nikakve sumnje u tinejdžerovu krivicu i da će biti lako donijeti jednoglasnu odluku, nužnu da bi odluka bila pravovaljana, no jedan porotnik suprotstavlja se svima ostalima, iznoseći svoje sumnje u ono što se doima kao neupitna krivica… 
 

Prva verzija Dvanaest gnjevnih ljudi, nastala prema scenariju Reginalda Rosea, snimljena je za televiziju 1954. u režiji budućeg istaknutog kino režisera Franklina J. Schaffnera (Planet majmuna, Patton, Leptir, Momci iz Brazila). No daleko je poznatija ona bivšeg televizijskog režisera Sidneyja Lumeta, njegova slavna inačica iz 1957. koja mu je bila kino debi i koja na najpopularnijem svjetskom filmskom sajtu Imdb-u drži peto mjesto najboljih filmova svih vremena.

Točno 40 godina nakon Lumetove verzije, scenarija Reginalda Rosea prihvatio se William Friedkin koji je tekstualni predložak vratio u izvorni televizijski kontekst. Naime Friedkin je nakon kritičarskog i komercijalnog fijaska svog ambicioznog kino filma Ljubavna ucjena odlučio predah i svojevrsno jednokratno utočište pronaći u televizijskom okruženju, lišenom pritiska i tenzija velike kino industrije. Pritom je naizgled igrao na sigurno, jer adaptacija provjereno visokokvalitetnog teksta može se učiniti relativno lakim poslom, ali je zapravo bila riječ o izazovnom projektu jer trebalo se ogledati s Lumetovim ostvarenjem koje se drži jednom od najboljih, ako ne i najboljom sudskom dramom u povijesti kinematografije.

Reginald Rose za tu je prigodu osuvremenio svoj izvorni scenarij iz 1954., ubacivši recimo među porotnike i nebijelce, a na prigovor zašto nitko od porotnika u novoj verziji nije žena, duhovito je odgovorio da se film onda ne bi mogao zvati 12 Angry Men, nego bi morao postati 12 Angry Persons, a to je puno manje zvučan naslov.

Friedkin je u glumačkoj ekipi povezao klasike i legende kakvi su Jack Lemmon i George C. Scott s tada mladim snagama poput Jamesa Galdolifinija, i ta je kombinacija optimalno funkcionirala. Uopće, kritike su bile dobre i film je nominiran za tri Zlatna globusa i pet nagrada Emmy (najprestižnija američka televizijska nagrada): od nominacija za Zlatni globus potvrđena je ona Georgea C. Scotta za najbolju sporednu mušku ulogu, a od onih za Emmy također Scottova najbolja sporedna rola.

Autor teksta: Damir Radić

boja, 117'