ULOGE:
Victoria Shaw (Christine Downs),
Glenn Corbett (detektiv narednik Charlie Bancroft),
James Shigeta (detektiv Joe Kojaku),
Anna Lee (Mac),
Paul Dubov (Casale),
Jaclynne Greene (Roma)

SCENARIJ:
Samuel Fuller

FOTOGRAFIJA:
Sam Leavitt

GLAZBA:
Harry Sukman

MONTAŽA:
Jerome Thoms

Sadržaj:

Los Angeles, japanska četvrt zvana Mali Tokio. Nakon što je otkrila ubojstvo u svojoj garderobi, polugola striptizeta Sugar Torch trči ulicom, bježeći od progonitelja koji je naposljetku smrtno rani. Slučaj njezina ubojstva preuzimaju policijski istražitelji Charlie Bancroft i Joe Kojaku, koji nisu samo kolege nego i najbolji prijatelji, još od Korejskog rata gdje su se zajedno borili, a i žive zajedno. Istraga ih dovodi do mlade slikarice Christine Downes u koju se Charlie smjesta zaljubi, ne shvaćajući da djevojku više zanima Joe. Joe joj uzvraća naklonost, a kad uoči Charliejevu negativnu reakciju, pripiše je prijateljevu rasizmu. Joe je, naime, američki Japanac…

Veliki hollywoodski studio Columbia krajem 1950-ih potpisao je sa Samuelom Fullerom ugovor na četiri filma, od kojih je prvi bio Grimizni kimono. Kao i obično kad je radio s major kompanijama, Fuller je imao popriličnu autorsku slobodu i autonomiju te je film ne samo napisao i režirao, nego i producirao, iako su tema rasizma i njezina realizacija bile prilično škakljive. Naime, u ono doba likove dalekoistočnih Azijata češće su glumili (našminkani) glumci kavkaske nego azijatske rase, a Fuller ne samo da je angažirao stvarnog Azijata, američkog Japanca Jamesa Shigetu rodom s Havaja, nego mu je i dao jednu od tri glavne uloge, i ne samo to, nego je njegova uloga uključivala ljubavni odnos s bjelkinjom, što je bilo vrlo provokativno ne samo za ono doba, nego je još uvijek i danas – američki glumci dalekoistočnog azijskog porijekla vrlo rijetko dobivaju glavne uloge, a još rjeđe one u kojima bi im ljubavne partnerice bile bjelkinje. Stvar je još zanimljivija kad se zna da je Shigeti to bila debitantska uloga (također i njegovom partneru Glennu Corbettu u ulozi Charlieja), nakon koje je stekao popularnost te ubrzo postao vodeći azijatski glumac u Hollywoodu, a to je i ostao sve do 1980-ih (za taj debitantski nastup nagrađen je Zlatnim globusom). Grimizni kimono zanimljiv je i po neobičnoj promjeni intonacije i žanra – počinje kao napeti policijski noir krimić, da bi ubrzo prerastao u melodramu koja posve zaboravlja kriminalistički sloj usredotočujući se na ljubavni trokut i rasna pitanja, a onda se u završnici opet vraća kriminalističkom ishodištu. Fullerova režija iznova je izrazito ekspresivna i atraktivna, uz često korištenje dugih elaboriranih kadrova i dinamične montaže, a posebnu pozornost autor posvećuje specifičnoj atmosfere losanđeleskog Malog Tokija. Ondašnja kritika film je uglavnom jako dobro primila, a danas se smatra jednim od ključnih naslova Fullerova opusa. Godine 1988. američka filmska Akademija pohranila ga je u svoj arhiv kao djelo od posebnog značaja.

c/b, 82'