ULOGE:
Jean Rougeul,
Chantal Paley,
Jean Raynaud,
Daniel Grimm,
Isidro Romero,
Jean Reno

SCENARIJ:
Raoul Ruiz

FOTOGRAFIJA:
Sacha Vierny

GLAZBA:
Jorge Arriagada

MONTAŽA:
Patrice Royer

Sadržaj:

Tijekom razgovora s čovjekom izvan kadra koji s njim radi intervju, neimenovani i pogrešnim procjenama sklon kolekcionar umjetnina svog sugovornika i gledatelje upoznaje sa slikarskim opusom Frédérica Tonnerrea, ne osobito uspješnog francuskog slikara iz 19. stoljeća. I kolekcionar i njegov sugovornik motivirani su željom za rješenjem zagonetke nestalog sedmog Tonnerreova platna, a njihova potraga uključuje i niz ´tableaux vivants´, odnosno nemarno izrađenih živih rekonstrukcija kompozicija slikarovih djela. Tijekom razgovora, kolekcionar i njegov sugovornik sukobit će stavove o dubljem značenju Tonnerreovih slika, a ti će se stavovi na zanimljive načine odraziti na zbivanja pred kamerom. Tumačenje svake slike obojici je izuzetno važno, jer mitološke teme povezuje s francuskim društvom u drugoj polovini 70-ih. Kolekcionar drži da Tonnerreove slike predstavljaju ključ za otkrivanje veće zagonetke, zacijelo povezane s nekim povijesnim skandalom. A da bi se zagonetka odgonetnula, potrebno je pronaći sedmu sliku, prema kolekcionaru presudnu. No dok on vjeruje da ta slika postoji i da je ukradena, njegov sugovornik smatra da ona nikad nije ni postojala.

Podrijetlom Čileanac koji je najvažniji dio svog opusa ostvario u Francuskoj, gdje je prebjegao nakon uvođenja vojne diktature Augusta Pinocheta u njegovoj domovini, producent, scenarist i redatelj Raúl Ernesto Ruiz Pino (Tri života, Vraćeno vrijeme, Tog dana) je dramu s elementima krimića oblikovao kao eksperimentalni film detekcije nadahnut dominantno eksperimentalnom proznom fikcijom Pierrea Klossowskog (Roberte Pierrea Zucce), ujedno i suscenarista filma. Rúiz je iste godine ekranizirao i roman Suspregnuta vokacija Pierrea Klossowskog, a u Hipotezi o ukradenoj slici redatelj se referira na brojna njegova djela, uključujući roman Opoziv nantskog edikta i pripovijest Baphomet. Žanrovski se krećući područjem detektivskog trilera s narativnim okvirom lažnog dokumentarca, Rúiz je kreirao svojevrsnu meditaciju o različitim oblicima stvarnosti, kao i njezina predstavljanja, odnosno interpretacije. Istodobno nudi i parodičan prikaz francuskog poznavanja umjetnosti, pri čemu su slike izmišljenog slikara međusobno interpretativno povezane te na nekoliko razina predstavljanja i interpretacije upućuju jedna na drugu. Uz ´žive slike´ tu su i konkretna platna, crteži, minijaturne skulpture i fotografije, a u završnici autori nude i efektnu kulminaciju nelogičnog interpretativnog slijeda. Posrijedi je parodija umjetničkog dokumentarca koja je isprva trebala biti realizirana kao ozbiljan Rúizov dokumentarac o Klossowskom, no obojica su ubrzo shvatila da im djela potonjeg nude zahvalan materijal za drugačiji projekt.

c/b, 66'