ULOGE:
Arduíno Colassanti,
Ana Maria Magalhães,
Eduardo Imbassahy Filho,
Manfredo Colassanti,
José Kléber,
Gabriel Archanjo

SCENARIJ:
Humberto Mauro,
Nelson Pereira dos Santos

FOTOGRAFIJA:
Dib Lufti

GLAZBA:
Guilherme Magalhães Vaz,
José Rodrix

MONTAŽA:
Carlos Alberto Camuyrano

SCENOGRAFIJA:
Nilde Maria Goebel,
Marco Antônio Mello,
Régis Monteiro

KOSTIMI:
María Chaves

Sadržaj:

Brazil 1594. Sukobljeni portugalski i francuski doseljenici koriste domorodačko stanovništvo kao saveznike u borbi za uspostavljanje potpune kontrole nad teritorijem koji nastanjuju. Tupinambasi su saveznici saveznici Francuza, a Tupinikvinsi Portugalaca. Tupinambasi zarobe Francuza kojeg su prethodno bili zarobili Portugalci koje su Tupinambasi napali i pobili. Francuz ih pokuša uvjeriti, recitirajući pjesmu na francuskom, da je doista Francuz, no urođenici mu ne vjeruju.

Naime, plemenski vrač proročki je predvidio da će Tupinambasi pronaći snažnog Portugalca kojeg će pojesti u znak osvete zbog portugalskog ubojstva vračeva brata. I tako Francuz u njihovim očima postaje Portugalac, tretiraju ga kao roba, ali mu s vremenom daju i ‘suprugu’, privlačnu ratnu udovicu Seboipepe…
 

Kako je ukusan bio moj Francuz jedan je od najpoznatijih filmova iz bogatog opusa Nelsona Pereire dos Santosa. Autor je scenarij temeljio na nekoliko povijesnih dokumenata iz sredine 16. stoljeća koje su za sobom ostavili tadašnji portugalski i francuski vlastodršci. Također, film se djelomično i labavo zasniva na iskustvima njemačkog plaćenika Hansa Stadena, koji je pisao o svom zarobljeništvu među Tupinambasima dok je bio u portugalskoj službi. Brazilska cenzura isprva je film željela zabraniti zbog potpune frontalne obnaženosti likova, međutim odustala je od toga nakon što su povjesničari ismijali njihove moralizatorske razloge. Tako je film prikazan u izvanredno prestižnom glavnom programu Berlinskog filmskog festivala, kasnije i u Cannesu, a postao je i brazilski kandidat za Oscara.

Osim autentičnog prikaza odjevnih navika domorodaca, autentičan je i jezik Tupi kojim se govori u filmu, a prevoditelj je bio proslavljeni pionir i tvorac 'brazilskog filmskog stila' Humberto Mauro, autor više od dvjesto (uglavnom) kratkometražnih filmova.

Kako je ukusan bio moj Francuz crna je komedija o europskom kolonijalizmu i satirički koristi brazilski modernistički trop antropofagiju, tj. takozvani kulturni kanibalizam, figuru koja je na prijelazu 1960-ih na 1970-e često bila rabljena u umjetničkom pokretu nazvanom tropikalizam (tropicalismo), poznatom po povezivanju popularnog i avangardnog, odnosno brazilske kulturne tradicije i stranih utjecaja.

Trop antropofagije ili kulturnog kanibalizma bio je gorak komentar na genocid počinjem nad domorodačkim stanovništvom, takozvanim Indiosima (Indijancima), no u Pereira dos Santosovom filmu nije svima prijao – na premijernoj projekciji publika je negodovala zbog komičnog tretmana kanibalizma i genocida, a bila je šokirana i prizorima potpune obnaženosti glumaca. Svakako, riječ je o jednom od najintrigantnijih, istovremeno najzabavnijih i najprovokativnijih dos Santosovih radova, čiju projekciju na velikom kino platnu ne bi trebalo propustiti.    

Autor komentara: Damir Radić

boja, 84'