ULOGE:
James Caan (Kilgannon),
Shirley Knight (Natalie),
Robert Duvall (Gordon),
Marya Zimmet (Rosalie),
Tom Aldredge (gdin. Alfred)

SCENARIJ:
Francis Ford Coppola

FOTOGRAFIJA:
Bill Butler

GLAZBA:
Ronald Stein

MONTAŽA:
Barry Malkin

Sadržaj:

Mlada trudna žena Natalie Ravenna ostavlja supruga i odlazi od kuće u obiteljskom auto-karavanu. Prvo posjećuje roditelje koji su uznemireni time što je napustila svoj dom i nije im naročito jasna njezina želja da bude samostalna i da shvati što zapravo želi u životu. Natalie nazove supruga i kaže mu da se nije spremna vratiti, jer treba neko vrijeme provesti sama sa sobom. Nastavlja put i poveze autostopera zvanog Killer (Ubojica), bivšu zvijezdu sveučilišnog američkog nogometa koji uslijed brojnih zadobivenih udaraca u glavu ima mentalnih problema…

Kišni ljudi četvrti su cjelovečernji igrani film Francisa Forda Coppole, nastali nakon kultnog horora u produkciji Rogera Cormana, Dementia 13 (1963), uspješne modernističke komedije Veliki si dečko sada (1966) i neuspješnog mjuzikla Finianova duga (1968). Riječ je o autorovom najosobnijem filmu do tad, ali i jednom od najosobnijih filmova čitava njegova opusa. To egzistencijalističko ostvarenje o potrazi za individualnim identitetom i smislom jedno je od korijenskih ostvarenja onog što će ubrzo biti nazvano Novim Hollywoodom, a također i jedan od ranih primjera feminističke orijentacije u američkoj kinematografiji, ujedno i film koji je svog tvorca Coppolu stavio na čelo nove generacije američkih filmaša nazvanih new brats (nova derišta). Film je bitan i kao prva suradnja Coppole i Georgea Lucasa, s kojim je Coppola osnovao kompaniju American Zoetrope, a upravo su Kišni ljudi prvi film te kuće, doduše samo u postprodukcijskom dijelu jer ga je proizvela hollywoodska major kompanija Warner Bros., tada udružena s filmskom kućom Seven Arts specijaliziranom za kreativno ambiciozne projekte. Tadašnji prijatelji i cimeri James Caan i Robert Duvall, ubrzo zvijezde Novog Hollywooda, prvi su put zajedno nastupili u nekom Coppolinom filmu (ponovit će to na daleko višem produkcijskom levelu i s mnogo većim odjekom u Kumu i Kumu 2), a za nositeljicu glavne uloge režiser je izabrao Shirley Knight (koja je bila trudna u vrijeme snimanja kao i njezin lik), s namjerom da je ta rola pretvori u zvijezdu. Naime Knight je početkom šezdesetih bila vrlo zapažena dvjema ulogama koje su joj donijeli nominacije za Oscara za najbolje sporedne role (u filmovima Tama na vrhu stepenica Delberta Manna iz 1960. i Slatka ptica mladosti Richarda Brooksa iz 1962.), no nakon toga specijalizirala se za nastupe u televizijskim serijama i filmovima. Coppola ju je poželio učiniti kinematografskom zvijezdom, ali nije uspio, premda je njezina izvedba u Kišnim ljudima odlična (usprkos čestim razmimoilaženjima na snimanju između njih dvoje), no svejedno se ostatak njezina opusa uglavnom sveo na televizijske angažmane. Film je sniman gotovo pet mjeseci i navodno u čak 18 američkih saveznih država, i po tome je jedan od ultimativnih predstavnika specifično američkog žanra filma ceste, a James Caan izjavio je da je produkcija bila vrlo naporna te da je on sam bio na rubu nervnog sloma. Kritika je Kišne ljude primila podijeljeno, a kasnije slavni Roger Ebert dao mu je maksimalnu ocjenu zaključivši da su Kišni ljudi i iste godine nastali Goli u sedlu filmovi koji se jedan prema drugom odnose kao u zrcalu te da oba, kao i podosta drugih filmova ceste, proizlaze iz temeljnog američkog modela narativa putovanja – romana Huckelberry Finn Marka Twaina. Sam Coppola Kišne ljude svrstava među svojih pet najdražih filmova, a film danas ima kultni status i nezaobilazno je štivo za svakog ambicioznijeg filmofila.

boja, 101'