ULOGE:
Sofia Boutella (Selva),
Romain Guillermic (David),
Souheila Yacoub (Lou),
Kiddy Smile (Daddy),
Claude-Emmanuelle Gajan-Maull (Emmanuelle),
Giselle Palmer (Gazelle)

SCENARIJ:
Gaspar Noé

FOTOGRAFIJA:
Benoît Debie

MONTAŽA:
Denis Bedlow,
Gaspar Noé

Sadržaj:

Zima, 1996. Profesionalna francuska plesačka trupa, predvođena menadžericom Emmanuelle i koreografkinjom Selvom, okuplja se u napuštenoj školi u ruralnom predjelu, kako bi uvježbala točke za skorašnji javni nastup. Nakon što uspiju izvesti vrlo složen završni dio nastupa, priređuju zabavu ispunjenu nesputanim plesom na muziku koju pušta DJ Daddy i podjednako nesputanim ispijanjem sangrije što ju je pripremila Emmanuelle. Neki pripadnici trupe imaju problema s drugima pa party protječe i u međusobnom ogovaranju, a kako se sve dalje odvija njegovi učesnici postaju sve konfuzniji i uznemireniji. Naposljetku zaključe da je netko u sangriju ubacio LSD i optuže Emmanuelle koja je pripremila piće. No Emmanuelle i sama pati od istih simptoma kao i većina ostalih…

Nakon Ljubavi, jednog od kontroverznijih filmova svog cjelovito kontroverznog opusa, Gaspar Noé odlučio se na novi produkcijsko-stilski eksperiment nazvan Klimaks. Od početne ideje do početka snimanja proteklo je samo četiri tjedna, film je bez scenarija, tek sa sinopsisom od pet stranica, snimljen za svega 15 dana kronološkim redom, a sadrži i dva iznimno duga kadra: uvodni kadar-scenu u trajanju od desetak minuta, te završni kulminacijski dio filma snimljen u jednom kadru u trajanju od čak 42 minute. Noé je glumačku ekipu sastavio od plesača bez glumačkog iskustva, tako da je jedina profesionalna glumica u filmu Sofia Boutella (glavna uloga koreografkinje Selve), Alžirka koja se s obitelji preselila u Francusku na početku puberteta i isprva se bavila plesom. Osim nje, glumačko iskustvo imala je još samo Švicarka tunisko-flamanskog porijekla, Souhelia Yacoub, u ulozi Selvine prijateljice Lou. S obzirom da scenarija nije bilo, glumci su imali punu slobodu samostalno razvijati svoje likove i odnose s drugim karakterima. Klimaks kao i većina Noéovih filmova propituje granična mentalna stanja, rubove svijesti, snovitost i halucinantnost, a sukladno tome nudi senzacijski raskošan audiovizualni stil karakterističan za autora. Riječ je o jednom od najbolje primljenih njegovih ostvarenja od strane kritike, što ga je zabrinulo jer po vlastitim riječima radi filmove s namjerom da podijeli recipijente, bili to kritičari ili takozvani obični gledatelji. Klimaks je premijerno prikazan u programu Noć redatelja na najvažnijem svjetskom festivalu u Cannesu, gdje je dobio nagradu umjetničkih kina (C.I.C.A.E.), a potom i na jednom od najcjenjenijih sjevernoameričkih festivala, onom u Montrealu, kao i na uglednim filmskim smotrama u Tromsøu i Sitgestu; na potonjem je dobio nagradu za najbolji film.

boja, 97'