Kozara

igrani, ratni, Jugoslavija: Hrvatska, 1962 | Mjesto prikazivanja filma: MM Centar (Studentski centar, Savska cesta 25)

REŽIJA: Veljko Bulajić

Kozara

ULOGE:
Velimir Bata Živojinović (Šorga),
Davor Antolić (Joja),
Ilija Bašić,
Milena Dravić,
Bert Sotlar,
Olivera Marković,
Dragomir Felba,
Ljubiša Samardžić,
Mihajlo Kostić,
Milan Milošević,
Abdurrahman Shala

SCENARIJ:
Veljko Bulajić,
Stevan Bulajić,
Ratko Đurović,
Skender Kulenović,
Berislav Orlović,
Vladimir Špindler

FOTOGRAFIJA:
Aleksandar Sekulović

GLAZBA:
Vladimir Kraus-Rajterić

MONTAŽA:
Katarina Stojanović

Sadržaj:

U lipnju 1942. Nijemci i njihovi suradnici poduzimaju ofenzivu protiv partizana i njihovog vrhovnog štaba u šumama planine Kozare, u sjevernoj Bosni. Jake neprijateljske snage stežu obruč oko Kozare, a partizani se pokušavaju probiti. Otežavajuća im je okolnost što moraju skrbiti o ranjenicima i izbjeglicama, stoga se male grupice odlučuju sakriti u zemunicama, nadajući se da će ih mimoići njemačko čišćenje terena... 

Spektakularna epopeja Kozara do danas je ostala jedan od najpoznatijih partizanskih filmova kao i jedan od najboljih filmova Bulajićeva opusa. Za svoj prvi partizanski film, kao i za kasniju Bitku na Neretvi, Bulajić je odabrao prikaz stvarne bitke Drugog svjetskog rata, što mu je pružilo priliku da iskaže svoju najveću kvalitetu – režiju masovnih scena i strukturiranje filma s mnoštvom likova. Iako se može tvrditi da je kolektiv glavni lik filma, a da su skicirani likovi tek simboli kolektivnih ideja, Bulajić je u te likove unio dovoljno emocionalne uvjerljivosti i uzvišenog patosa zbog čega njegov film više počiva na drami nego na akciji. Iako je model mozaičnog prikaza naroda u revoluciji sličan modelu filma Živjeće ovaj narod (Nikola Popović, 1947), Bulajić se prvenstveno nastavlja na svoj humani neorealistički prikaz kolektiva iz Vlaka bez voznog reda (nije čudo da je Škrabalo Kozaru nazvao „socijalističkim neorealizmom“). Njegov model kasnije su manje nadahnuto slijedili drugi partizanski spektakli stvorivši famozni crveni val kao odgovor proskribiranom filmskom crnom valu.

Iako produkcijski vrlo složen i dojmljiv, film je snimljen za samo 54 dana (umješni vođa snimanja bio je Branko Lustig), a montiran u 45 dana. Imao je vrlo dobar međunarodni odjek (distribuiran je u čak 91 državi!). Na Pulskom filmskom festivalu osvojio je Veliku zlatnu arenu za najbolji film, specijalna priznanja za režiju i scenarij te Zlatne Arene za uloge (Bata Živojinović, Olivera Marković). Na uglednom festivalu u Moskvi film je 1963. nagrađen Zlatnom medaljom.

Autor komentara: Juraj Kukoč

c/b, 127'

Trailer